Postoje odlične autorice i autori čije knjige sliče dotrajalim dizelašima, pale se sporo, na guranje, i treba im vremena da uhvate pristojnu brzinu. Takvi libri traže malo ili malo više strpljenja, ali vas zato kasnije obilno nagrade za trud koji ste uložili. No, hvala bogu, ne fali ni autora odnosno autorica koje vas već prvom rečenicom usišu u svoju priču, pa vas tjeraju da se kompulzivno probijate kroz stranice.
To je relativno česta odlika pisaca iz niše krimića, osobito onih boljih, ali njome je blagoslovljeno i puno, nazovimo ih, klasičnih beletrista. Takav je slučaj i s armenskom autoricom (koja piše na ruskom) Marine Abgaryan. Nju smo upoznali prije malo više od godinu dana, nakon što joj je kod nas preveden roman „Tri jabuke s neba pale“. Do nas je stigla s preporukom Ljudmile Ulicke, i odmah stekla oduševljenu publiku. „Simon“ je njezin roman iz 2020., prevela ga je Tanja Radmilo, a objavila zagrebačka izdavačka kuća Hena com.
Abgaryanova ne okoliša, svoju storiju, ustvari cijeli prebogati katalog priča, započinje ovako: "Ajianc Melaniji umro je muž.“ Do konca prve stranice, prosječan čitatelj već će se preseliti u ljupki Berd, malo mjesto u pokrajini Tavuš, i zaljubiti u pokojnika, Melanijinog Simona.
No ovaj krovopokrivač zlatnih ruku nikada nije pripadao samo njoj. Bio je okorjeli ženskar, ali od sasvim posebne sorte. Sve njegove partnerice nastavile su ga, bez imalo gorčine, voljeti dugo nakon što je njihova veza okončana. I evo ih sada, na karminama, sjede za istom trpezom zajedno s udovicom, prisjećaju se lijepih dana.
Kronični erotski ‘neizdrž‘
Naravno, Melaniji je oduvijek bilo jasno kako njezina muža muči kronični erotski "neizdrž“, konačno, to je znalo cijelo mjesto, ako ne i cijela pokrajina. Od prilike do prilike, znala bi mu režirati poneki kraval, u nastupu bijesa razbiti tanjur ili šalicu, ali je pritom uvijek birala ono posuđe koje je već okrhnuto. On bi skrušeno otrpio njezinu provalu gnjeva, i život bi se nastavio uhodanim ritmom. On bi i dalje nastojao biti dobar, iako ne sasvim odan muž, jer je bio zaljubljive prirode, a ona bi se i dalje pravila da je sve u najboljem redu.
Sjede tako Melanija i njezine četiri gošće, u isti mah i mrske suparnice i prijateljice, Sofija, Eliza, Suzana i Silvija, a svakoj od njih autorica će posvetiti po jedno zamašno poglavlje, rekonstruirajući njihove živote u kojima je dragi pokojnik odigrao važne uloge.
Svaka biografija može se čitati kao vrlo osebujna zbirka priča, puna dramatičnih zapleta i s cijelom galerijom živopisnih, nijansirano predočenih likova koji su daleko od svih klišeja i koji se počesto odupiru očekivanjima čitatelja. Ove žene ne povezuje samo ljubav koje su osjećale – a bogami, i još uvijek osjećaju – prema Simonu.
Ujedinjuju ih sreće i nesreće
Ujedinjuju ih i nesreće kroz koje su prošle, jer je svaka od njih imala život pun neugodnih iskušenja. Krivaca za takve drame ima koliko hoćete: neki idu na dušu siromaštvu iz kojega su potekle, drugi se tiču režima života u socijalističkoj neslobodi, za treće je odgovorna zatucanost sredine, četvrti su nastupili kao posljedica krivih osobnih izbora i odluka, peti... Shvaćate što želim reći.
Abgaryanova je, međutim, blagoslovljena ne samo rijetkim, nego upravo unikatnim talentom pisanja o teškim vremenima i događajima uz puno neodoljivo toplog humora. Ponekad će vam u istoj rečenici i slomiti srce i natjerati vas da lice iskezite u osmijeh dragosti.
Pritom njoj nije dosta što ima šest ključnih likova čije nam živote želi predočiti. Osim Simona, njegove supruge i četiri ljubavnice, tu je još cijeli ansambl bočnih karaktera, uz koje ćete se vezati kao da su vam rod rođeni ili, u najmanju ruku, prvi susjedi.
Na mjestu Abgaryanove, šparniji bi autor od tolikog pripovjednog materijala naštrikao cijelu biblioteku knjiga, ali ona nema potrebe za suzdržavanjem i opreznom štednjom, nju storije napadaju u tolikom broju da ih može rasipati gdje god joj prhne, kao da nije književna obrtnica, nego visoko automatizirana tvorničarka priča.
Premda je ovaj libar pisan bez i najmanjeg zrnca ambicije da bistri ideološka pitanja i čeprka po povijesnim traumama, zanimljivo je iz usputnih digresija vidjeti kakvu su reputaciju uživale druge socijalističke zemlje među armenskim potrošačima.
Češke sandale koju su nas nasmijavale, tamo su bile predmet čežnje, rumunjski namještaj bio je masovno zastupljen i jednako masovno preziran, ali je zato jugoslavenski doživljavan kao primjer chica dostupan samo onima koji mogu odriješiti kesu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....