Martin Puchner upozorava kako je „naša“ kultura uvijek barem malo – a ponekad i sasvim – tuđa

Dok smo zlovoljni sjedili u predsoblju Europske unije, čekajući da nas konačno pripuste u taj elitni klub, sličili smo Kalimeru, junaku onoga starog talijanskog crtića koji se uporno žalio da je žrtva strašnih nepravdi. Do iznemoglosti smo ponavljali kako smo stoljećima stajali na predziđu kršćanstva čuvajući zapad i njegovu uljudbu od invazivnih hordi s istoka, a sada se oni koje smo spašavali prave blesavi, pa nas ponižavaju držeći nas u čekaonici. Sintagma antemurale christianitatis danas se rijetko spominje, skoro da je iščezla iz javnog govora. Otkako smo dobili zeleno svijetlo i postali dijelom zajednice za kojom smo dugo žudjeli, više nema potrebe da ikome dokazujemo svoje europejstvo, no to ne znači da je mit o našim zaslugama za obranu Europe i njezine kulture sasvim raspršen.

Utoliko srdačnije treba pozdraviti knjigu harvardskog profesora Martina Puchnera pod naslovom „Kultura“, friško objavljenu u nakladi Lijevak i prijevodu Vedrana Pavlića. Bez imalo okolišanja, već u samom uvodu knjige, on nam poručuje kako smo, štono stara fraza poručuje, džaba krečili: „U raspravama o originalnosti i integritetu, aproprijaciji i miješanju, ponekad zaboravljamo da kultura nije nešto što se posjeduje, nego nešto što predajemo kako bi je drugi mogli koristiti na vlastiti način, kultura je projekt recikliranja golemih razmjera u kojemu pomoću malenih fragmenata iz prošlosti nastaju novi i neočekivani načini stvaranja značenja.“

Kultura nikada i nigdje ne postoji u „čistome“ stanju, kao samonikli, entitet. Ma koliko se trudili izolirati je i ograditi, ona će uvijek prekoračiti nametnute joj granice i preskočiti sve podignute bedeme. Ono što prepoznajemo kao autentično naše, uvijek je barem malo – a ponekad i sasvim! – tuđe. I ta pojava nije novijega datuma. Nisu digitalne tehnologije globalizirale naš svijet, samo su ubrzale proces koji je primjetan još od zore civilizacije.

„Gledano iz budućnosti, dobar dio kulture uključuje previranja, nesporazume i pogrešna tumačenja, posuđivanja i krađe, dok se prošlost iskopava, uzima i koristi za nove svrhe“, ističe Puchner. Tog se „češanja“ o tuđu baštinu ne treba stidjeti, upravo suprotno, veličinu nekoga društva opisuje sposobnost njegova prihvaćanja i prerade tuđih dostignuća. Ovako to ilustrira harvardski profesor: „Danas se divimo Rimu zbog njegova napretka na području državništva, infrastrukture (od cesta do termi), organizacije vojske, političkih vještina. No najupečatljivije nasljeđe Rima zapravo je umijeće kulturnog usađivanja. Kad su povijesno i geografski udaljene kulture poput američke svoje nadahnuće potražile u Rimu, neizravno su odale počast upravo tom nasljeđu usađujući rimsku kulturu u udaljene vlastite svjetove, baš kao što je to Rim učinio s Grčkom.“

Da ne bude nikakve zabune, Puchnerova knjiga nije polemičko štivo u kojemu se on obračunava sa svima koji misle da kulturu mogu posjedovati, propisati joj granice, normirati uvjete njezina korištenja i po volji je uskratiti onima koje ne smatraju dostojnima. Iako to izrijekom nigdje ne kaže, on je duboko uvjeren kako se besmisleno uopće i upuštati u takvu raspravu.

Umjesto da gubi vrijeme na dokazivanje očiglednog, on radije bira pripovijedati izabrane epizode iz duge povijesti posuđivanja i prožimanja, napinjući luk od egipatske kraljice Nefertiti iz 14. stoljeća prije nove ere, koja je glavna junakinja njegova prvog eseja, pa sve do pisca Wolea Soyinke i uspostave nigerijske nezavisnosti 1960. godine, što je tema zaključnog, petnaestog eseja. Raspon – jednako i vremenski i teritorijalni – što ga Puchner pokriva ustvari je još i veći, jer njegova storija započinje 35 tisuća godina prije Krista u špilji Chauvet u južnoj Francuskoj, a završava ovih dana, na velikim svjetskim koncertnim pozornicama na kojima žare i pale korejske pop zvijezde.

Iako cijela zaokupljena prošlošću, ova se knjiga može čitati i kao neka vrsta vodiča za razumijevanje naše sadašnjosti i anticipaciju onoga što nas tek čeka. Ovako Puchner „odjavljuje“ libar: „Naše je doba zaljubljeno u tehnološke inovacije i obećanje da revolucionarna rješenja za naše najneposrednije probleme tek što nisu otkrivena. Ali ne možemo inženjerstvom pronaći izlaz iz najtežih sukoba današnjice, koji se temelje na prastarim problemima koji uključuju sukobljene identitete, suprotstavljene interese i različita uvjerenja. Te sukobe možemo riješiti samo ako shvatimo da sežu duboko u kulturnu prošlost, a to je moguće samo korištenjem alata koje nam pružaju humanističke znanosti.“