Kao i većina prosvjetnih radnika toga doba, i majka Mila Manare čvrsto je vjerovala da se djeca, osobito ona ambicioznija, trebaju kloniti stripova i trudila se zaštititi svoga mališana od takvih utjecaja. Pritom je imala nemalog uspjeha, pa je dečko završio privatnu umjetničku srednju školu, upisao arhitekturu i počeo raditi kao asistent kod uglednog španjolskog kipara Miguela Ortiza Berrocala koji je tih godina živio u Veroni. O stripovima Manara nije ništa znao, niti su ga zanimali. Sve do jednoga dana kad se mentorova supruga Francuskinja vratila iz kratkog posjeta domovini s nekoliko šarenih svezaka dvojice autora, Jeana-Claudea Forresta i Guya Peelaerta. Prvi se upisao u povijest kao autor znanstvenofantastične seksi sage o Barbarelli. Drugi je stekao slavu kao dizajner omotnica za gramofonske ploče (među ostalim, radio je za Davida Bowiea i Rolling Stonese) i filmskih plakata („Taksist“, „Pariz Texas“, „Kratki rezovi“...), ali je potpisao i nekoliko strip-albuma prožetih psihodelijom i nabijenih erotikom. Njihovi radovi mladog su Manaru do te mjere opčinili da je zaboravio na svoj demokršćanski odgoj i majčine savjete, pa se odao stripu i to ne bilo kakvom, nego erotskom.
Prvi rad objavio je 1968. Potkraj pretprošle godine gostovao je na Sajmu knjiga u Puli s velebnom izložbom koja je pokušala podvući crtu ispod jedne i opsegom i kvalitetom sasvim iznimne, neusporedive karijere. Ponešto od njegove autorske veličine komprimirano je i u friškom izdanju V.B.Z., koje pod naslovom „Odiseje spoznaje“ i u prijevodu Sandre Klarić obuhvaća dva ranija albuma, „Snježnog čovjeka“ i „Papirnatog čovjeka“.
Prvi je nastao 1978., u suradnji s Alfredom Castellijem, plodnim scenaristom koji je sve do smrti u veljači prošle godine uspješno bordižao ničijom zemljom između komercijalnog mainstreama i autorskog stripa. Konačno, takav je, negdje na polovici puta između ovih dviju poetičkih krajnosti, i serijal po kojemu je najpoznatiji, Martin Mystère, rijedak primjer stripa koji uspijeva pomiriti i regule pustolovnog žanra, i nenadmašnu erudiciju, i zavodljivu ezoteriju.
„Snježni čovjek“ prava je castellijevska priča, bavi se mitom o Jetiju i u njoj se bešavno i skladno prepliću pedantna dokumentarnost i razularena fantazija. Granice između činjenica i mašte bilo bi kudikamo teže zamagliti da se pisac nije mogao osloniti na svoga partnera, virtuoznog crtača koji realistički prosede obilato i s lakoćom izmjenjuje s dionicama visoke stilizacije.
„Papirnati čovjek“ iz 1982. bavi se drukčijim mitom, onim o civiliziranju Divljeg zapada, i cjelovito je Manarino djelo. Nemojmo zaboraviti, osim što je bio omiljeni partner velikim pripovjedačima (za njega su, recimo, pisali Hugo Pratt i Federico Fellini), on je bio (i ostao) vrlo kompetentan scenarist. „L‘uomo di carta“ trebao je biti prvi nastavak serijala na kojemu je Manara počeo raditi po narudžbi Claudea Moliternija, urednika francuske revije „Pilote“. No nakon što je objavljena prva epizoda, izdavačka kuća promijenila je vlasnika, a on je promijenio programsku politiku, pa je projekt ostao samo na jednoj jedincatoj priči koja je, međutim, zaokružena i samodostatna.
Kao pisac Manara imponira umijećem karakterizacije likova koji su svi redom osebujni, blago iskošeni i pomaknuti, da ne kažem baš ćaknuti. Romantični naivac, valjda jedini nenaoružani čovjek na cijelom Divljem zapadu, koji se uputio na dugo putovanje do djevojke koju voli i kojoj se obećao, ishlapjeli stari Englez okovan uspomenama na slavnu imperijalnu prošlost i Indijanka, naravno, neodoljiva, ali i nepokoriva, s neslomljivim karakterom, noseći su junaci smiješno-tužne, slatko-gorke priče koja je s jedne strane skoro pa naturalistična u rekonstrukciji epohe, a s druge strane potpuno oslobođena obaveze da udovoljava bilo kakvim i bilo čijim očekivanjima. Samo u takvoj storiji moguće je kao pobočnog junaka uvesti lik Naopakog Indijanca koji čini i govori sve suprotno od onoga što želi reći i uraditi, i koji western priči daje egzotični začin skoro pa pythonovskog humora.
Naravno, tome predlošku Manara je dao „stani pa gledaj“ likovno ruho. Svaki njegov potez imponira gipkošću, povučen je s apsolutnim samopouzdanjem, precizan i oštar, a opet mekan, gracilan i elegantan. Njegova posvećenost detaljima impresionira, a dinamično kadriranje zamrznute sličice pretvara u pravi kinetički spektakl. Vjerujte mi na riječ, „Odiseje spoznaje“ nećete pročitati samo jednom, uvijek iznova ćete im se vraćati s veseljem, divljenjem, pa ako hoćete i ljubomorom na talent kojim je autor blagoslovljen u neograničenim količinama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....