Napolitanac Lorenzo Marone nije baš prva mladost, ali se definitivno ne bi moglo reći kako je na pragu starosti. Friško je navršio pedesetu, a ako je suditi po fotografijama novijega datuma, jubilej je dočekao u dobrome zdravlju i kondiciji. Unatoč tome, čini se da je skoro pa opsesivno zaokupljen pitanjem blizine konačnog odlaska.
Prošle godine otprilike u ovo vrijeme kod nas mu je objavljen roman pod naslovom "Sitnice koje život znače“ (u Italiji je izašao 2015.), čiji je glavni junak 77-godišnji Cesare Annunziata, udovac i otac dvoje djece s kojom održava vrlo suzdržane kontakte.
Kćer, inače vrlo uspješna odvjetnica, živcira ga jer u njoj prepoznaje previše vlastitih, ne osobito ljupkih osobina, a kod sina, ne manje uspješnog galeriste, mu ide na jetra što još uvijek nije skupio hrabrosti priznati mu očigledno – da je homoseksualac. Iako je, po dubokom uvjerenju svih koji ga dobro poznaju, cijeloga života bio preveliki egocentrik, Cesare čvrsto vjeruje kako je ustvari bio premali, pa ono što mu je prestalo od života želi provesti ne hajući ni za koga.
Njegov veliki plan, kako to s velikim planovima obično biva, rasprsnut će se kao mjehur od sapunice kad ga nepredvidiva svakodnevica izbaci s kolosijeka ugodne rutine.
Činjenica što glavni junak, vojničkim žargonom, broji sitno, mogla bi navesti na zaključak kako se radi o turobnom i gorkom romanu, no "Sitnice koje život znače“ sve su samo ne to, jer Marone raspolaže s dva dobrodošla talenta. Jedan je lako opisati, radi se naprosto o tome da je skoro svaka stranica njegova teksta ozračena humorom. Drugi je kudikamo delikatniji. On, naime, stalno pleše na rubu toga da mu roman skrene u saharinsku zonu penso positivo diktature po ključu self-help priručnika, ali ama baš svaki put uspijeva na vrijeme povratiti ravnotežu i izbjeći glib zašećerenih digresija.
Andrea Scotto, glavni junak romana "Sve će biti savršeno“, koji je kod nas nedavno izašao u prijevodu Morane Mazor i nakladi Hena coma, a u Italiji 2019., kudikamo je mlađi od Cesarea, tek je ušao u četrdesete, zanimanjem je modni fotograf, nema ni ženu ni djecu, a ljubavni život mu je u isti mah i bogat i siromašan.
Bogat utoliko što respektabilnom dinamikom mijenja partnerice, a siromašan zato što bježi od vezivanja i rastaje se od djevojaka čim osjeti da bi one htjele nešto više. Njegov najveći problem trenutačno je ostarjeli, teško bolesni otac Libero, umirovljeni pomorski kapetan, s kojim jedva da se i viđa.
On živi kod Andreine sestre Marine, ona je udana, ima dvoje djece i jazavčara, i apsolutni je control freak. Za nevolju, iznenada joj se razbolio svekar koji ne živi u Napulju, pa ga zajedno s cijelom obitelji mora posjetiti. Pred njom ne stoji nijedna druga mogućnost, osim da vlastitog brata angažira da dva, tri dana bude babica njihovom umirućem ocu. Svi znaju da je to loša ideja: i Marina, i Andrea, i Libero, čak i jazavčar to zna, ali što se može kad sila boga ne moli.
Po svemu što ste do sada pročitali, jasno vam je kako priča silovito juri prema zoni teškog karambola, pa, evo, da vam je malo i dosolim. Jedva pokretni starac koji sa sinom već desetljećima prilježno njeguje obostrano i dubinsko nerazumijevanje, izmolit će sina da posjete Procidu, otočić u neposrednoj blizini Napulja, na kojemu se kapetan rodio i na kojemu je cijela obitelj živjela sve do Andreine dvanaeste godine. A na tome ljupkom škoju obojicu će muškaraca sustići njihove prošlosti.
U ovome je libru blizina smrti još i opipljivija nego u romanu čiji je junak Cesare, jer Libero ima strašnu i neporecivu dijagnozu, svakim je udahom bliži odjavnoj špici života. No Maroneov rukav i ovdje je pun trikova koji sprječavaju roman da padne u bezdan crnila. Njegovi junaci, i kad im je najgore, više nas nasmijavaju nego što nas rastužuju, premda autor ne zatvara oči pred konačnom i neizbježnom činjenicom života, naime, smrću.
Tek sam nakon čitanja drugoga libra ovog autora osvijestio činjenicu kako se ne radi o piscu koji je primarno zaokupljen starošću, nego odnosima očeva i sinova koji su opterećeni uzajamnim nerazumijevanjem i predbacivanjima.
Kao što ne vjeruje da postoje funkcionalne obitelji, on ne vjeruje ni u besprijekorno skladne odnose između roditelja i djece, jer su obje uloge preteške da bi ih itko odigrao savršeno. Savršenstvo je, poručuje Marone, ionako samo pitanje trenutka, i sva se mudrost življenja svodi na pokušaje produljivanja tih trenutaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....