Tko je doista bio Tin Ujević? Sam je ispričao: ‘Otac nije mogao naći stan, rodio sam se u kuli prepukloj od groma...‘

Tin Ujević ime je koje je danas sinonim za poeziju, i to ne bilo kakvu poeziju, nego najbolju poeziju na hrvatskome jeziku. Njegovu poeziju ne krasi samo ljepota izraza, savršenstvo forme, već i izrazita poistovjetivost čitatelja s njegovom poezijom, koja je, nesumnjivo, dio njezina čara te tajna njezine dugovječnosti.

Svatko zna barem ponešto o Tinu i barem poneki stih ili barem naslov pjesme: "Noćas se moje čelo žari“, „Svakidašnja jadikovka“, „Tamo, tamo da putujem“… No, tko je on doista bio, kako je od Augustina uopće nastao Tin i kako je taj najveći hrvatski pjesnik završio takoreći kao boem na plotu?

U nastavku članka otkrit ćemo malo poznate podatke iz biografije ovoga navodnog boema. Otkrit ćemo i dosad ne baš istraženu stranu iz Ujevićeve esejistike i njegova prevoditeljskoga opusa te pokušati dati nešto drukčiju i objektivniju sliku Tina kao čovjeka, pjesnika i patnika.

NAJPRIJE JE BILA TURSKA...

 „Kula u kojoj sam se ja rodio najprije je bila turska, zatim su u njoj stanovali fratri. Moj otac, učitelj, kada je došao u Vrgorac, nije duže vremena moga naći udoban stan, i tako sam se rodio u kuli prepukloj od groma i starinskoj“, piše Tin Ujević u autobiografskom tekstu „Vrgorac i Makarska“, u kojem je opisao svoje djetinjstvo i mladost u Makarskoj i Splitu.

No, prije odlaska u Makarsku, Tin ističe da su se najprije zadržali u Krivodolu i Imotskome, gdje je 1980. postavljen glasoviti spomenik Tina, rad kipara Krune Bošnjaka, ujedno je to i prvi spomenik postavljen u pjesnikovu čast.

Tinov je otac, naime, bio rodom iz Krivodola, "a u Krivodolu pa sve do Lokvičića bilo je puno Ujevića“, piše u autobiografskom tekstu. Tijekom boravka u Imotskom upoznao njegovu okolicu, rijeku Vrljiku kod Kamenoga mosta, mlinicu kod Perinuše, divna jezera i staru luku, „ledene vodene tokove po kojima mogu zaključiti da sam vidio Runoviće, pa Vinjane, krajolik sve do hercegovačke granice, možda i dalje“, sjeća se pjesnik.

Sjetio se i kako su ga roditelji jednom dok je bio dijete odveli u Ljubuški, još dok su bili u Vrgorcu, gdje je prvi put ušao u džamiju bosonog, „diveći se voću, lišću i figurama arabeska.“ Otud možda njegova zaokupljenost Istokom i istočnjačkom duhovnošću, o čemu će više riječi biti u drugom dijelu ovoga članka.

Dolazak u Makarsku i na more vrlo je bitan događaj i iskustvo u Tinovu životu, jer tu se rodila, kako piše, čista, spontana ljubav prema moru.

GORU SAM POŠTOVAO, MORE VOLIO

„Goru, planinu kao dijete sam poštovao“, prisjeća se, „ali more sam počeo intimno, pa duboko i najzad strašno voljeti“ te zaključuje riječima: „Moje buđenje, moj unutrašnji život, počinje dakle u Makarskoj. Makarska me uči da život i prirodu osjećam pjesnički, da o sebi mislim lirski i introspektivno psihološki. (…) More me je uvelo u neku erotiku unutrašnjega života.“

Upravo more i ljepota prirode u makarskom okružju zaokupira Tina u ovom tekstu te ističe da ga je ta ljepota počela obuzimati i usamljivati ga.

„Makarska me, dakle, uvela u moju treptavu osjećajnost, načinila me zamišljenim, osjetljivim, samotarom i bojažljivcem“ te, nastavlja on, iako nije pisao tada stihove, ušao je „u jedno pjesničko, malo romantičko raspoloženje“, ironično dodavši u svom stilu: „Djetinjarije, zar ne?“

S 11 godina, piše u tekstu „Predstavljam se čitaocima ‘Pravice‘“, upisao je drugi razred gimnazije u Splitu, gdje je 1909. s odličnim uspjehom položio maturu, ističe Tin, kao i to da je već tada poznavao Grgu Novaka, koji će poslije postati velik povjesničar te dobiti titulu „Sir“ od kraljice Elizabete II.

Nažalost, Tina će život odvesti u drugom smjeru. U navedenom tekstu piše kako su dječaci u ono doba imali dva izbora – postati pravnici ili svećenici. Ali Tin nije htio ni jedno ni drugo, pišući kako se njegove „duševne aspiracije nisu mogle pomiriti s advokaturom“, što je bila „pojava dosta nova“ za onodobna shvaćanja. Odlazi u Zagreb gdje je studirao književnost i filozofiju.

Nije se mogao odlučiti na što će usmjeriti, no naglašava da je previše „jezika i literature progutao za takvog apstraktnog metafizičara, ali stoji međutim da su samo ulica, kafana, skepsa veselog čovjeka i očaj i potom nezbrinutosti ubili u meni toga eminentnoga metafizičara, koji je bio na dnu mojega bića i koje se nekim čudom pretvorio u – pjesnika.“

Tekst je tim zanimljiviji što Tin ipak priznaje da je „književno raspoloženje“ u njemu bilo „autentično i kongenitalno već od poroda“, ističući da je kao dijete maštao i „živio maštom“, dok je od 13. godine „egoistički prešao u život nerva i osjećaja, u kult bolećivog artizma ispredenog od psiholoških nijansa.“ Tomu dodaje: „Rano me obuzeo osjećaj samoće, patnje i sažaljenja.“

Tih zagrebačkih dana u habsburškome Agramu, Tin ulazi u krug Antuna Gustava Matoša, najvećega tadašnjeg pjesnika, koji je mladim pjesnicima poput Tina istodobno i uzor i učitelj, odnosno „Rabbi“, kako su ga njegovi sljedbenici nazivali.

„Za mene su postojale samo Vrijednosti, ništa nego Vrijednosti“, piše Tin. Bolećivi artist iz Zagore postaje u okrilju Matoševa kruga gorljivim pravašem, piše domoljubne pjesme i postaje dijelom udruge Hrvatsko starčevićansko slobodoumno đaštvo koja je izdala tek jedan broj lista „Grabancijaš“, u kojem je i članak o Vjekoslavu Bachu, sudioniku Rakovičke bune.

No, Tin se 1911. razilazi s vječno polemičkim Matošem, a time i s pravaštvom. (Ipak, poslije će napisati pomirljivi članak „Em smo Horvati“.) Postaje pobornikom jugoslavenstva, a time postaje i opasan za vlasti. Uhićivan je te naposljetku osuđen na desetogodišnji izgon. Odlazi iz Austro-Ugarske te dolazi najzad u Pariz, gdje će provesti razdoblje Prvoga svjetskog rata.

 „Nije radost živjeti bez sredstava u Parizu“, piše Tin, došavši u Grad Svjetlosti 1913. godine. Prvi restoran u koji je svratio bio je „De Balkans“, na jednoj strmini brda Svete Genevieve, odmah do Pantheona. Sjećanje na A. G. M.-a u pariškim je restoranima i kafićima i dalje bilo živo.

Uskoro, počinje rat. Tin, tada još uvijek Augustin, provest će tu teške dane gladi, hladnoće i oskudice, osobito nakon sukoba sa srbijanskim Poslanstvom (ambasadom) u Parizu 1917. godine. 4. srpnja vraća „pasport“ srbijanskome poslaniku.

‘SLALI SU MI BANDITE U STAN...‘

„Otkako ga imam, gospoda sa poslanstva ne prestaju da mi prave najbezoočnije intrige koje sabotiraju svaki moj intelektualni rad i sprečavaju svaki pokušaj da se smirim i sredim. Slali su mi bandite u stan da prave na me apaške napade, klevetali su me, smetali da pišem, da čitam, da mislim, da posjećujem univerzitet“, piše prijatelju u jednom pismu.

Jugoslavenski odbor, s kojim je dotad surađivao, ne isplaćuje mu obećane honorare, pa dolazi i s njima u sukob. Predznak sukoba možda se krije u pjesmi „Drugovima“, napisana još 1914., u kojoj Ujević piše da je on htio „samo ljepotu“, a njegovi drugovi „samo korist“. Već tu vidimo razilaženje sa svojim političkim istomišljenicima. U prosincu te godine objavljena mu je poznata „Svakidašnja jadikovka“.

U svibnju 1919. vratio se u domovinu na lađi „Flandre“. Uplovljava u Dubrovnik, no potom odlazi u Zagreb. Tih dana planirao je objaviti prvu zbirku „Lelek sebra“, no to se izjalovljuje. Piše „Ispit savjesti“, svoj najispovjedniji tekst, u kojem otkriva da je u Parizu gladovao, bio bolestan, nesretno ljubio, pa se „raskinuo od ljubavi“, da je mislio da će poludjeti i da je „zbog netaktičnosti“ došao „u sukob s većinom ‘sila‘ u Evropi“ te da je ostao „na koncu na drumu, sa dugovima, s pogubljenim rukopisima (…) živući konačno od zajma i od tuđe pomoći.“

Tijekom rata umro mu je 1915. otac Ivan u Splitu, te 1916. brat Ante u Omišu. Tih pariških dana, ističe Ujević, Augustin je umro. „Tiho i nečujno dogodio se taj događaj kojemu su prethodile mnoge patnje i boljezni; ali jednoga dana dogodilo se posve sigurno i nesumnjivo. Augustin Ujević je odista umro“, piše i ističe da čovjek koji „živi u njegovoj lešini i navlači na se njegovo odijelo“ jest samo „neki njegov prisni prijatelj ili čak sekretar koji zna izvjesne njegove tajne, ali nije on.“

Temi sloma vratit će se u članku „Tragika inteligencije“, u kojem opetovano tvrdi da je inteligentnost, genijalnost, primjerice Matoševa, „naprosto tragična“ te takvim ljudima malo koristi njihov rad i trud i darovitost, držeći da osobito darovitost puno „škodi“. 1920. odlazi u Beograd, prijestolnicu novostvorene Kraljevine SHS.

U intervjuu za beogradski list „Novosti“ tvrdi da je vodio „idealnu borbu za naše narodno oslobođenje“, no ono se nije ostvarilo onako kako je on zamišljao. Razočaran, postao je, kako veli, Irac, „i bacio pod noge moje lijepo kršteno ime i ponova sam se krstio tim imeneom koje sad spomenuste“, objasnio je novinaru razlog zašto je skratio svoje ime u Tin. Beogradske će novine bilježiti da je pravio mnoge skandale.

OKRUNJENJE KARTONSKOM KRUNOM

Najveći je bio onaj kad se 1925. okrunio kartonskom krunom za srpskoga kralja i izvrijeđao Karađorđeviće u nekom lokalu, što je vrhunac njegova neslaganja sa stanjem u Kraljevini SHS. Vlasti brzo reagiraju, Tin je uhićen, a javnosti je rečeno da će biti prognan „iz humanih razloga“, zbog „nedostatka ogrjeva“. Tin provodi 4 dana u zatvoru Glavnjači s lopovima i ubojicama, a potom otpraćen uz pratnju žandara na željeznički kolodvor, skupa s kockarima i skitnicama. U Vinkovcima žandari ostaju bez novca za nastavak putovanja do Makarske.

Vode Tina pješice, u studenome, do Ivankova, gdje općina također izjavljuje da nema novca. Vraćaju se opet pješice u Vinkovce, gdje mu Vinkovčani kupuju zimske cipele i kaput, daju mu hranu i cigarete. Tin stiže u Split i nakon noći u splitskom zatvoru dolazi u Makarsku, no ondje nema nikoga kod koga bi mogao biti. Glavar sela Krivodol, Petar Ujević, čuvši da je Tin u Makarskoj, brzojavlja žandarima da ga dovedu u Krivodol.

Tu će provesti svojih glasovitih sto dana u Krivodolu i Imotskom, obilazeći sva okolna mjesta po Imotskoj krajini te će tada napisati „Uspavanku iz Krivodola“, pjesmu u prozi u kojoj je sažeo etnokulturu i etnomentalitet Imotske krajine, uzdigavši ih na razinu umjetničkoga ostvaraja.

‘SVINJARIJA JE...‘

O ovom incidentu, kao i uopće o svom teškom egzistencijskom položaju, Tin govori u pismu iz 1926. nakladniku Cvijanoviću: „Svinjarija je cijele Antante, a pogotovo naših dvorskih srpskih burgera kako sam bio tretiran u životu… Treba priznati da je Antanta, a tako i svi njeni tajni i javni saveznici, sve učinila da me makne sa ovoga bijeloga svijeta.“

Tin ističe da je Antanta htjela baciti ga na prosjački štap ili otjerati u ludnicu te da bi zasigurno bolje prošao u životu da nije bio „moralno i nervno potpuno rastrojen i razrušen“, a cijeli „grozni slučaj“ bio je u tomu, misli on, što su mu usta bila zatvorena. Što je pod time točno mislio, ni danas nije sasvim jasno, ali je jasno da ne može biti riječi o nekakvu dosljednom jugoslavenstvu.

Ostatak 20-ih i većinu 30-ih Tin će putovati, primjerice na Brač, Vis i sl.,  nastanivši se najzad u Sarajevu. Pokušavat će opetovano objaviti svoje pjesme, ali to mu dugo neće polaziti za rukom. Cijelo to vrijeme živjet će kao društveni otpadnik i praktični siromah. Tek 1933. izlazi mu zbirka „Ojađeno zvono“.

Početkom 1940. dolazi iz Splita u Zagreb, potpisuje pristupnicu u Savez hrvatskih privatnih namještenika u Zagrebu kao suradnik kod uredništva „Pravice“, uz mjesečnu plaću. Prvi je to Tinov stalan posao. Tada taj „kralj boema“, kako su ga dotad zvali, piše članak „Ne razumijte me krivo: ja osuđujem boemstvo“, u kojem tvrdi da je „samo prosvjedovao protiv grubosti, sirovosti, divljaštva, bezobrazluka i cinizma koji se tako napadno ističu u naše vrijeme.“

Istaknimo i činjenicu da je navodni pijanac i boem Tin još 1914. u autobiografiji u zbirci „Hrvatska mlada lirika“ napisao da je enciklopedija njegova prava struka. 

Tek što se donekle sredio, dolazi Drugi svjetski rat. Tin počinje raditi kao prevoditelj za MVP NDH. Prevodi, ali priprema ujedno i novu, posljednju zbirku „Žedan kamen na studencu“, koja će biti spremna 1944., ali nakon rata Tin je 1945. osuđen, uz druge književnike i umjetnike, za kolaboraciju te dobiva višegodišnju zabranu objavljivanja svojih radova.

U poraću, okreće se prevoditeljstvu, o kojem će više pisati u trećem dijelu ovoga članka. 1950. žali se u pismima na hladnoću i česte prehlade. U jednome čak piše: „…ja sam ionako često g o d i n a m a  n e p r e k i d n o prehlađen.“

U prosincu te godine Ivo Andrić, tada predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, nekadašnji poslanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovu Berlinu, obavještava Tina da je primljen u Savez. 5. srpnja 1951. njegov rođendan nije proslavljen, piše u njegovim „Sabranim djelima“. 1953. piše u pismu da bi prije smrti htio posjetiti rodni kraj, no ta mu se želja neće ostvariti.

U veljači 1955. primljen je u Vinogradsku bolnicu. Zabilježeno je u bolničkim spisima da dotad nikad nije bio liječen u bolnici. Liječnici ustanovljuju da boluje od tumora. Teško guta. Liječe ga radioaktivnim izotopom kobalta, a posjećuje ga i dr. Mate Ujević, enciklopedist i leksikograf, te sinovac Jozo, kojem je „Uspavanka iz Krivodola“, prema nekima, upućena, jer je pisana kad je on 1925. bio dijete. 12. studenog, nakon naglog krvarenja iz traheje, Tin Ujević preminuo je.

STRPLJIV I SUSRETLJIV

Tijekom boravka u bolnici Tin je, kako piše u bolničkim spisima, bio vedar, uvijek šaljiv i mudar, susretljiv, strpljiv i nenametljiv prema osoblju, stoički podnoseći mnoge neugodnosti liječenja kojima je bio podvrgnut. Tijekom tih posljednjih dana sprijateljio se s mladim intelektualcem iz svoje bolničke sobe, nekim Rupčićem, koji je napravio njegov crtež prije nego što je preminuo.

Kipar Ivan Sabolić načinio je Tinovu posmrtnu masku u sadri. Pokop velikog pjesnika bio je na Mirogoju 15. studenog u 15 sati. Niko Armanda spustio je na lijes grudu zemlje iz Tinove rodne Dalmacije. Tako je završio život pjesnika koji je bio patnik, odnosno patnika koji je bio pjesnik, koji je cijeloga života težio višoj duhovnosti, onom pobratimstvu lica u svemiru, bezazlenosti srca, koji je težio, i bez bijela ruha biti dijete, no koji je u očima javnosti ostao upamćen kao nekakav pijanac, čudak i boem koji, eto, piše lijepe pjesme.