Utjelovljenje genijalnosti hrvatskog jezika

Zbog egzistencijskih potreba, Tin se ujedno bavio intenzivno i prevođenjem. Prevodio je one pjesnike koji su ostavili bitan trag u njegovoj poeziji, kao što su primjerice francuski pjesnici Charles Baudelaire i Artur Rimbaud, belgijski pjesnik É. Verhaeren, američki književnik Walt Whitman. Preveo je, primjerice, Whitmanove glasovite „Vlati trave“. Tu su i prepjevi pjesama njemačkih pjesnika poput velikoga Rainera Rilkea i Heinricha Heinea. Preveo je i poveći broj pjesama iz talijanske lirike, poput pjesama Giovannija Pascolija, Guelfa Civinija, Olinda Guberrinija, te nekoliko pjesama s kineskoga, poput pjesme „Pjesma iz Saraja“ Wanga Chiena ili „Šljivin cvijet“ Wanga An-Shiha. Naravno, napravio je nekoliko prijevoda i s indijskog, kao što je pjesma „Jesen“ Rabindranatha Tagorea. Tu su još i prozni prijevodi, primjerice Marcela Prousta.

Vidimo, dakle, iz ovog kratkog isječka Tinova prevoditeljstva, da je prevodio zahtjevna i ozbiljna književna djela. No, koliko je on sam preveden na druge, osobito svjetske jezike, poput engleskog, francuskog ili njemačkog? Zanimljivo je da je nekoliko njegovih pjesama prevedeno već za njegova života. Prepjevi četiriju njegovih pjesama, „Molitva Bogorodici za rabu Božju Doru Remebot“, „Svakodnevna jadikovka“, „Odlazak“ i „Visoki jablani“ zastupljeni su knjizi „Antologija jugoslavenskog pjesništva“ Miodraga Ibrovca iz 1935. godine. Prof. Jugoslav Gospodnetić objavio je 1992. drugu zbirku prepjeva na francuski „Poèmes“. Nekoliko prepjeva Tinovih pjesama na poljski zastupljeno je u knjizi „Liryka jugosłowiańska“ iz 1960. Tin je preveden čak i češki, i to još 1966. godine, u knjizi „Žíznivý kámen na prameni“. Na španjolski slabo je preveden, no njegova je „Kolajna“ 2024. prevedena na talijanski. Na njemački začudno mnogo. U knjizi „Spielzeug der Winde (Igračka vjetrova)“ sadržano je ukupno 57 prijevoda, što Tinove lirike što njegove pjesničke proze. Istaknimo i činjenicu da je u Berlinu 12. 11. 1993. (na 38. godišnjicu Tinove smrti) u berlinskome okrugu Kreuzberg, otvorena „Poetencafé“, tj. Pjesnička kavana „Augustin Tin Ujević“. Na engleski, Tinove su pjesme dosad najsustavnije prevedene u knjizi „Twelve Poems“. Prepjevali su ga prof. Richard Berengarten i Daša Marić. Berengarten ističe da u engleskim znanstvenim izvorima stoji da je Tin bio „jedan od posljednjih majstora europskoga simbolizma”, no „za razliku od većine simbolista poput Rilkea i Valeryja, ostao je odsječen od britanskih čitatelja zbog njihova nepoznavanja njegova materinskoga jezika.” Nadalje, smatra kako je Tinova umjetnost „vrlo delikatna, velike umješnosti, nalik na filigran“ te da „prepjevati jednoga pjesnika kao što je on, ponekad uspije, ponekad ne.” Pronalazi ujedno sličnosti Tina s velikim europskim i engleskim te irskim pjesnicima, kao što je Tennyson, Keats i Verlaine, te ga smatra jednakovrijednim njima. Možda najvažnija Berengartenova tvrdnja jest sljedeća: „Ako se za jezik, bilo koji jezik, može reći da posjeduje nešto poput vlastite genijalnosti, onda Tin utjelovljuje osobiti izraz genijalnosti hrvatskoga jezika, koji stoji i koji će stajati, monumentalno.“
Doista, veliko priznanje.

Jasno je, dakle, i nedvojbeno, da su inozemni književni stručnjaci uvidjeli Tinovu pjesničku vrsnost i umješnost, njegovu jednakovrijednost ostalim velikim zapadnoeuropskim književnicima te da je jedina zaprjeka Tinovoj većoj vidljivosti i afirmaciji na Zapadu, to što strani čitatelji ne znaju njegov materinski jezik. Zaključak je da se Tina treba više prevoditi, osobito na engleski, francuski i njemački, kao ponajveće i glavne europske jezike. Time ćemo napokon svijetu pokazati i dokazati da brojčano jesmo malen narod, ali da smo itekako kadri kulturno i umjetnički parirati Zapadu, odnosno da smo sposobni dati velik  doprinos zapadnoeuropskom kulturno-civilizacijskom krugu, kojemu, kao narod i nacija, oduvijek pripadamo.