‘Žena u ljubičastoj suknji‘; Natsuko Imamura ili o usamljenosti u svijetu klasnih podjela

„Nedaleko od unajmljenog stana u kojemu živim stanuje i žena koju svi u susjedstvu zovemo Žena u ljubičastoj suknji. Kad god izađe van, na sebi ima ljubičastu suknju - eto zašto je dobila taj nadimak.“

Tim riječima, glasom neimenovane pripovjedačice, Natsuko Imamura uvodi nas u svoj roman ne baš neočekivanog imena „Žena u ljubičastoj suknji“, koji je s japanskog preveo Vojo Šindolić (agilni prevoditelj kanonskih djela autora beat generacije, i sâm odličan pjesnik), a objavila zagrebačka Fraktura. Dvije stranice kasnije, razvodnica kroz priču predstavit će nam se kao Žena u žutoj vesti na kopčanje i tu informaciju začiniti gorkom opaskom: „Nažalost, nitko ne zna za Ženu u žutoj vesti na kopčanje niti je ikome stalo do nje. U tome je razlika između nje i Žene u ljubičastoj suknji.“

Vrlo brzo postat će nam jasno kako u storiji o Ljubičastoj koju pripovijeda Žuta nešto ne štima. Dapače, to je neštimanje toliko da će čitatelj osjetiti priličnu nelagodu. Za početak, ženu koja ne izlazi iz iste suknje nitko u susjedstvu (a ni drugdje) ne primjećuje, pa joj nije ni mogao nadjenuti nadimak. Jedino čeljade koje na nju obraća pažnju jest žena koja ne izlazi iz iste veste na kopčanje. Ona je u stopu prati, od jutra do večeri slijedi njezine korake, pa onda na temelju tako prikupljenih saznanja pokušava izvesti neke zaključke. Ljubičasta, očito je, živi u oskudici. 

Nije problem samo u tome što joj odjeća sliči uniformi, jer nikada ne izlazi iz nje. Da jedva spaja kraj s krajem, potvrđuju i drukčiji uvidi. Njezina je kosa zapuštena, ispucala i suha, očito je rijetko pere, da i ne govorimo o tome kako bi joj s vremena na vrijeme dobro došao regenerator. U rijetkim prilikama kad se počasti kroasanom to čini u skoro ritualiziranoj formi, na tenane uživajući u svakom zalogaju.

Naravno, oskudica je nesreća koja nikada ne dolazi sama, za sobom vuče i socijalne deficite. Žena u ljubičastoj suknji je usamljena, nema ni partnera, ni prijateljice, čak ni rodbine. Ako i ima živih rođaka, s njima ne održava nikakav kontakt. Stalno mijenja slabo plaćene poslove, na jednom se mjestu zadrži mjesec ili dva, pa onda iznova obija pragove tražeći bilo kakvo namještenje. Živi u malom, otrcanom iznajmljenom stanu, od svih čudesa vibrantnog japanskog društva zna samo za jeftine zalogajnice i dućane u kojima se sva roba prodaje po sto jena.

Zanimljivo, ranih devedesetih, kad su se u svim našim gradovima počele otvarati trgovine koje su svoju ponudu legitimirale sloganom „sve po osam kuna“ (u međuvremenu će inflacija učiniti svoje, pa fiskalnu letvicu podignuti do brojke dvanaest), vjerovali smo da se radi o poslovnom modelu koja je autentična izmišljotina europskog istoka. Tranzicijske zemlje tek su počele otkrivati konzumerizam, pa su se, eto, domislile kako najsiromašnijim slojevima ponuditi mršavu utjehu da za šaku sitniša uživaju u šopingu. Kako krivo! Mi smo samo preuzeli dobro uhodanu praksu koju je kapitalizam davno patentirao i koja je uredno funkcionirala čak i u bogatom društvu kao što je japansko.

Ali vratimo se mi Ženi u žutoj vesti na kopčanje. Zaokupljena Ženom u ljubičastoj suknji, ona će se nakon nekog vremena potruditi da se obje nađu na istom radnom mjestu, kao hotelske sobarice. To će joj znatno olakšati svakodnevnu misiju uhođenja, ali je, s vremena na vrijeme, i ispuniti mrzovoljom, jer će o nekim detaljima iz života Ljubičaste saznavati poslije ostalih kolegica: „Osjećala sam se nelagodno i frustrirano što sam se morala oslanjati na ogovaranje osoblja kako bih saznala što radi, ali i to je bilo bolje nego da ne znam ništa.“

Naravno, ova tjeskobna priča u jednom će se trenutku dramatično zaplesti i završiti pravim karambolom o kojemu ste vi slobodni nagađati štogod želite, ali bih vam ja ipak preporučio da libar Natsuko Imamura uzmete u ruke i vidite kako ga je autorica rasplela. Od toga bi se predloška dao snimiti moćan psihološki triler, iako roman ne može biti dalje od suhoparne žanrovske literature. U isti mah, radi se o nijansiranoj psihološkoj studiji koja se bavi usamljenošću, terorom nametnute društvenosti zbog koje ranjivo čeljade postaje predmetom linčerske harange, ali i vrlo preciznom razudbom društva u kojemu petrificirane klasne podjele poprimaju obličje kastinskih, što samo na prvi pogled može izgledati kao japanski specifikum. Ta se priča i nas tiče, jer smo svjedoci kako je i u Hrvatskoj sve teže uteći prokletstvu porijekla, pa se izdignuti iznad položaja u hranidbenom lancu koji smo naslijedili od svojih roditelja.