Dok smo hodali po mokrom, skliskom tlu salonskog istočnog dijela ovog kišnog dana, naši sugovornici vodili su nas s neskrivenim žarom – pokazujući zidove koji izranjaju iz zemlje, obrise davnih prostorija, tragove peći i kamenica. Dok kapljice udaraju po kapuljačama i kišobranima, pred nama se otvara svijet star dvije tisuće godina.
U tom su nas hodu vodila dva stručnjaka – Dino Demicheli, izvanredni profesor na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i Ema Višić Ljubić, muzejska savjetnica Arheološkog muzeja u Splitu. Njih dvoje, već godinama udruženi u istraživački projekt Filozofskog fakulteta i splitskog Arheološkog muzeja, pred našim su očima slagali slojeve priče koju zemlja tek sada ponovno progovara. Upravo je ta suradnja dovela do jednog od zanimljivijih otkrića u novijoj povijesti salonitanskih istraživanja – u istočnom dijelu Salone, nekadašnjega glavnog grada rimske provincije Dalmacije, otkriven je veliki gospodarski kompleks za preradu i skladištenje maslinova ulja.
Kako je nastala ideja da upravo istočni dio Salone postane središte vaših istraživanja i studentske terenske nastave?
EMA: Smatrali smo da bi Salona trebala imati jedan studentski teren, a kako kolega Demicheli već vodi terensku nastavu na fakultetu, kroz naše razgovore iskristaliziralo se da bi bilo idealno da sa studentima dođe upravo u Salonu. Nakon toga krenuli smo birati lokaciju na kojoj bismo radili, no gotovo svaki teren u Saloni već je bio barem djelomično istražen. Raspravljali smo hoćemo li se fokusirati na starokršćanski lokalitet ili na čisto antičku zonu. Ja sam prethodno radila na Marusincu i veći dio tog prostora već je bio otkopan, pa nam nije bio toliko izazovan. Episkopalni centar također je veliki i više puta istraživan prostor. No malo istočnije od njega nalazi se jedna građevina, vidljiva u reljefu terena, koja nas je uvijek intrigirala. Zabilježio ju je i Dyggve – pojavljuje se na svim tlocrtima Salone – ali nikad nije ponuđeno nikakvo objašnjenje te neobične polukružne strukture. Upravo ta kombinacija vidljivog, a nepoznatog učinila nam se najzanimljivijom. Riječ je o lokalitetu neposredno uz starokršćansko središte, a zapravo ne znamo što je ondje bilo. Tako smo 2018. pokrenuli projekt – kolega je došao sa studentima, a u istraživanje su se uključili i naš muzej i Filozofski fakultet. Od tada se cijela priča znatno razvila – za zagrebačke studente to je postao njihov stalni teren, a sada nam se priključuju i studenti iz inozemstva.
DINO: Naša je osnovna namjera bila uspostaviti redovitu terensku nastavu za studente arheologije iz Zagreba u Saloni. Kao antički grad, Salona studentima nudi najviše – iskustvo kopanja ovdje uistinu je posebno, ne umanjujući važnost drugih lokaliteta, ali ipak se radi o glavnom gradu koji je gotovo 650 do 700 godina bio administrativno, gospodarsko i kulturno središte provincije. Po vrsti i količini nalaza, Salona je jedinstvena. Sve što je prolazilo prema unutrašnjosti provincije moralo je proći kroz Salonu. Ona je bila svojevrsni filter i raskrižje svih dobara: umjetnina, hrane, namještaja, luksuznih i svakodnevnih predmeta. U gradu s desecima tisuća stanovnika, od najbogatijih naručitelja mramornih sarkofaga iz današnje Grčke i Turske do manje imućnih slojeva, nalazimo čitav spektar materijalne kulture antičkoga svijeta. Za studente je to dragocjeno: količina materijala kroz koji prođu u samo 15 dana terenske nastave, keramike, kostiju, stakla, metala – doslovno se mjeri u tonama. To je neprocjenjivo iskustvo jer se u našoj struci sve temelji na sposobnosti prepoznavanja materijala, oblika i konteksta. Posljednja generacija studenata koja je imala terensku nastavu u Saloni bila je 1973., prošlo je 45 godina. Zato mislimo da smo na dobrom putu. Obratili smo se muzeju, koji upravlja tim dijelom Salone, i ta se suradnja pokazala idealnom: terenski rad u kojem se dvije institucije nadopunjuju. Iako istraživanja idu sporije zbog edukativnog karaktera, razlike su iz sezone u sezonu jasne. Studenti su zadovoljni i mnogi nam se iznova vraćaju. Čisto za usporedbu kako istraživanja rastu u smislu ekipe, spomenut ću samo da smo prvoga tjedna istraživanja bili samo moja supruga i kolegica Ana Demicheli, muzejska savjetnica Ema Višić Ljubić i ja, a sada nas bude više od 30 odjednom.
Zašto je istočni dio Salone, za razliku od drugih područja, ostao relativno slabo istražen?
EMA: Sustavna istraživanja u Saloni započela su još od osnutka muzeja 1820. godine. Fokus je tada bio na velikim i reprezentativnim lokalitetima: Manastirinama, zapadnoj nekropoli, amfiteatru… Treba imati na umu da je Salona golemo područje – čak 72 hektara unutar gradskih zidina – i kao glavni grad rimske provincije imala je iznimno bogatu i slojevitu arhitekturu. Od sredine 19. stoljeća započinju veća i metodološki važna istraživanja, ponajprije pod vodstvom znamenitog ravnatelja muzeja Francesca Carrare. On je istraživao ključne točke: amfiteatar, Episkopalni centar gdje je otkrio krstionicu, Manastirine, te – možda najvažnije – gradske zidine, čime je prvi put jasno definirao opseg antičkoga grada. Pedesetak godina kasnije, početkom 20. stoljeća, istraživanja nastavlja Bulić, koji otkriva čitav episkopalni kompleks s dvjema longitudinalnim bazilikama, episkopijom, biskupovom palačom i već prethodno identificiranom krstionicom. U tom kontekstu, područje koje smo mi odabrali ostalo je po strani. Smješteno je odmah preko puta episkopalnog središta, uz jednu od glavnih gradskih ulica, ali nikad nije bilo u fokusu velikih kampanja. Upravo zato nam je i bilo zanimljivo – nalazi se u središnjoj zoni, a zapravo je najmanje istraženo.
DINO: U Saloni, gdje god započnete kopati, gotovo je sigurno da ćete naići na arheološke strukture. Grad je imao jedinstvenu sreću da preko njega nije niknuo moderan urbani sloj, pa je veliki dio arhitekture ostao sačuvan u tlu. Količina kamena, zidova i materijala je golema – teško je govoriti o praznim zonama. Usprkos tome što je Salona služila kroz čitavi srednji vijek, a i dobar dio novoga kao kamenolom, odakle su se iznosile ogromne količine obrađenoga kamenja, ipak ima jako puno elemenata uz pomoć kojih možemo rekonstruirati građevine i interpretirati njihovu namjenu. Kopalo se uglavnom na dijelovima grada koje je don Frane Bulić uspio otkupiti za Muzej, dok je većina istočnoga dijela grada, kako onda, a tako i danas, pod privatnim parcelama koje se i dalje uvelike obrađuju.
Možete li opisati ključnu prekretnicu kada ste shvatili da se otkrivena arhitektura može identificirati kao kompleks namijenjen preradi i skladištenju ulja?
DINO: U prvim godinama istraživanja, od 2018. nadalje, bili smo usredotočeni na polukružnu građevinu s eksedrom, odnosno apsidom. Međutim, nismo je uspjeli u potpunosti definirati, jer je očito dio mnogo veće strukture koja se proteže u smjeru sjever–jug. U njoj smo pronašli druge zanimljive elemente – grobove te ostatke peći koje su prethodile samoj monumentalnoj građevini. Već 2021. počeli smo se postupno udaljavati od tog središnjeg objekta i premještati istraživanja prema prostoru u kojem ćemo kasnije prepoznati postrojenje za preradu ulja. Prava prekretnica dogodila se 2023., kada smo otkrili prvu kamenicu, a potom i niz drugih. Tek tada postalo je jasno da se radi o kamenicama za skladištenje tekućine, u ovom slučaju ulja. Na prvi pogled izgledaju poput sarkofaga, no razlikuje ih specifičan gornji rub s dvama utorima: kod kamenica se utor nalazi s unutarnje strane, dok je kod sarkofaga na vanjskoj. Taj nas je detalj uvjerio da se nalazimo u prostoru namijenjenom upravo skladištenju ulja. S tim smo otkrićem povezali i ranije poznati dio kompleksa – prostor za prešanje maslina, otkriven oko 1917. godine, koji je tada samo preliminarno identificiran. Po Saloni se takvi lokaliteti obično javljaju izolirano, no kod nas je situacija sasvim drugačija – imamo više prostorija i jasne funkcionalne cjeline. Kada smo shvatili da se kamenice uklapaju u taj sustav, a da se već 25 metara dalje nalaze elementi za preradu, postalo je jasno da smo unutar jedinstvenog, velikog proizvodnog kompleksa – najvećeg takvog dosad pronađenog u Saloni. Vrijednost ovog nalaza je iznimna jer po prvi put imamo gotovo cjelovit prikaz procesa proizvodnje ulja.
U kojoj se mjeri antički proces prerade maslina razlikuje od onoga koji koristimo danas?
DINO: Sam postupak poznajemo iz antičkih izvora: opisano je sve, od branja maslina do prerade, i zanimljivo je da su ti savjeti i danas primjenjivi. Metoda prerade zapravo se nije bitno promijenila – ljudsku snagu zamijenila je moderna hidraulika, ali je krajnji proizvod ostao isti. Današnje tehnologije samo omogućuju istiskivanje nešto veće količine ulja nego što je bilo moguće u antici. Usto, antički su majstori znali iskoristiti čitav niz nusproizvoda, poput komine i amurke. Amurka – gorkasta, smeđa tekućina – koristila se kao gnojivo ili insekticid, često pomiješana s drugim prirodnim tvarima. Komina je također imala različite primjene. Danas se ti nusproizvodi nerijetko odbacuju, no ljudi antike su znali iskoristiti sve – ulje je bilo najvrjedniji dio, ali ni ostatak nije bio zanemaren.
U kojoj je mjeri otkriveni kompleks bio povezan s potrebama obližnje crkve, osobito u kontekstu njezina osvjetljavanja i potrošnje ulja?
DINO: Smatramo da je riječ o objektu nastalom u 5. ili 6. stoljeću, vrlo vjerojatno izravno vezanom uz potrebe crkvene zajednice. Crkvi je bilo potrebno iznimno mnogo ulja – ne samo za prehranu, nego ponajprije za osvjetljavanje golemih crkvenih prostora. Kada uzmemo u obzir sedam kamenica koje smo dosad otkrili, ukupna količina ulja koje su mogle skladištiti iznosi gotovo 10.000 litara. To je iznimna zapremnina, pogotovo imajući na umu da prosječno kućanstvo danas potroši tek dvadesetak litara godišnje. U crkvenim zdanjima rasvjetu su stvarale uljanice postavljene u svojevrsne lusterne instalacije koje su visjele duž cijelog prostora. Za takvu potrošnju koristilo se ulje lošije kvalitete, s određenim nečistoćama, dok je najčišće ulje bilo namijenjeno prehrani, ali i vjerojatno prodaji.
EMA: Ovakav tip infrastrukture u blizini crkve zapravo nije iznimka. Na dva druga starokršćanska lokaliteta u Saloni – na Manastirinama i na Kapljuču, gdje se nalazila bazilika Petorice mučenika – također su pronađeni ostaci torkulara, postrojenja za preradu maslina. Dakle, uz same crkve nalazila se i pripadajuća proizvodna zona, što izgleda kao standardni obrazac organizacije prostora u kasnoantičkom razdoblju. Naša dva potvrđena primjera u Saloni to jasno pokazuju.
DINO: Za finalni stadij prerade bila je potrebna i znatna količina vode, osobito za završno odvajanje ulja od ostalih sastojaka. I za to smo pronašli vrlo konkretne dokaze: radionica je bila spojena izravno na gradski akvadukt. Riječ je o akvaduktu koji od izvora Jadra dovodi vodu – istu onu koju i danas pijemo. Antički sustav funkcionirao je kontinuirano, a u jednom trenutku stanovnici su probili zid akvadukta i spojili se olovnom cijevi promjera oko sedam centimetara, preusmjerivši dio dotoka u radionički prostor. Ne znamo je li to učinjeno legalno ili ne, ali očito je služilo svrsi. U radionici je pronađena i peć u kojoj se najvjerojatnije zagrijavala voda potrebna za proces prerade, što bi potvrdilo da je cijeli sustav bio tehnički promišljen i potpuno funkcionalan.
Kompleks za preradu maslina podrazumijeva i maslinik…
EMA: U okolici Salone nalazila su se opsežna poljoprivredna zemljišta na kojima su stanovnici uzgajali sve što im je bilo potrebno – masline, lozu i ostale kulture. Stoga je sasvim logično pretpostaviti da su posjedovali i maslinike koji su opskrbljivali ovakve proizvodne komplekse.
DINO: Maslinike je imala i crkva, koja je posjedovala zemljišta izvan gradskih zidina. S obzirom na količinu ulja potrebnu za punjenje velikih kamenica, jasno je da se radilo o znatno većem broju stabala nego što bi bilo potrebno jednom kućanstvu. Takva infrastruktura podrazumijeva ozbiljnu, organiziranu proizvodnju i sustavnu berbu.
Jesu li se vaše početne pretpostavke o postojanju ovakvog kompleksa razlikovale od onoga što ste na terenu u konačnici otkrili?
EMA: Za nas je ovo doista veliko otkriće, iako se, u načelu, uklapa u ono što smo i ranije pretpostavljali. Kao što je kolega spomenuo, Salona je bila veliki grad – glavni grad rimske provincije Dalmacije – i logično je da je imala sve što su posjedovali i drugi veliki rimski centri. U njezinoj okolici nalaze se brojne vile rustike, a u sklopu njih i čitavi kompleksi za preradu maslina. Zato je sasvim prirodno očekivati da bi nešto slično postojalo i u ovako važnom urbanom i kršćanskom središtu, posebno s obzirom na veliku potrebu crkve za maslinovim uljem. Sada imamo i stvarne, materijalne dokaze koji potvrđuju ono što smo dugo smatrali vrlo vjerojatnim – i to je za nas iznimno vrijedno.
DINO: Salona je golemo arheološko nalazište koje se sustavno istražuje više od 200 godina, a unatoč tomu znamo tek možda 15 posto njezine stvarne razmjere i sadržaja – ako i toliko. Grad jest omeđen zidinama, ali život se odvijao i izvan njih, što čitav prostor čini još kompleksnijim. Upravo zato ovakva otkrića imaju toliku težinu – svaki novi nalaz mijenja našu sliku Salone i nadopunjuje ono što smo dosad mogli samo naslućivati.
Možete li nam otkriti više o dvama grobovima koje ste pronašli tijekom istraživanja?
DINO: Prvi grob pripadao je djetetu, vjerojatno djevojčici, iako se spol u toj dobi ne može pouzdano odrediti analizom kostiju. No pronađeni nakit koji je na sebi imala – naušnice, ogrlica i koštani češalj – upućuje na to da je riječ o ženskom djetetu. Imala je otprilike deset godina. Uzrok smrti ne možemo sa sigurnošću utvrditi, no najvjerojatnije je posrijedi bila neka bolest, što je bilo vrlo uobičajeno za antičko razdoblje. Druga je pokopana individua odrasli muškarac u dobi od 35 do 40 godina. Izrazito je zanimljiva njegova konstitucija – bio je niži od prosjeka za to razdoblje, visok oko 158–159 centimetara, ali vrlo snažno građen, s iznimno razvijenom muskulaturom. To upućuje na to da je veći dio života provodio obavljajući fizički vrlo zahtjevan posao.
Koliko je u dalmatinskom arheološkom prostoru rijetko pronaći ovako cjelovit i opsežan kompleks za preradu maslina?
EMA: Slični se kompleksi mogu pronaći uz pojedine gospodarske vile, primjerice na Braču ili na Hvaru, gdje su maslinarstvo i prerada bili sastavni dio života tih seoskih gospodarstava. No ovako veliko i cjelovito postrojenje – pogotovo u urbanom kontekstu – iznimno je rijetko. Ovakva razina očuvanosti i obujma jednostavno se ne susreće često.
DINO: Da, primjer s Brača, osobito najnovija otkrića na području lokaliteta Novo Selo Bunje, pokazuje da su postojali proizvodni kompleksi povezani s gospodarskim vilama. Ovaj naš ima slične elemente, ali je nešto veći.
Kakvo značenje ovo otkriće ima za današnje maslinarstvo?
DINO: I danas su cijelo područje od Solina do Kaštela aktivni maslinici, što svjedoči o impresivnom kontinuitetu maslinarstva koji ovdje traje još od antike. Nalazi pokazuju da je nekadašnja prerada bila golema – daleko većih razmjera nego što bismo danas pretpostavili. To je tradicija na koju možemo biti i ponosni i zadovoljni, jer potvrđuje koliko je ovaj kraj kroz stoljeća davao ulja i vina u količinama koje su, kada ih usporedimo s današnjima, doista fascinantne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....