Samo je promjena konstantna – izjava je koja pada u vodu i rijeka je odnese čim se u priči pojavi Stanislav Štambuk. Čak i ako ne prepoznajete to ime, prepoznat ćete lik. Čak ako ne znate ni ime ni lik Stanislava Štambuka, njegov rad je skoro sigurno utjecao na to što radite u svojim maslinicima.
Vitez hrvatskoga maslinarstva, svojedobno najbolji savjetnik u poljoprivrednoj savjetodavnoj službi, dobitnik nagrade za životno djelo i čovjek koji začini nedjeljne ručkove dijeleći savjete u emisiji “Plodovi zemlje”, još jednoj konstanti koja bi Heraklitu zadala glavobolje...
Iako je Stanislav, koji je nedavno sa svojom generacijom proslavio 50 godina mature, od 2021. u mirovini, Ministarstvo poljoprivrede nije moglo dopustiti da takva riznica znanja brine samo o svojoj zemlji. Tako Stanislav i danas radi kao savjetnik koji poljoprivrednicima s Hvara pomaže ne samo kroz stručne poljoprivredne naputke, već i s administracijom i prijavom poticaja. Uzevši u obzir da je velik broj malih poljoprivrednika starije životne dobi i preferira kopati kroz crvenicu, a ne kroz formulare, Stanislavov ured je utočište na kojem se njihovi problemi gule iz korijena.
No da bi Stanislav postao čuvar poljoprivrede na svom otoku, trebao je marljivo uzgajati ljubav prema agronomiji. Nas je zanimalo kada je Stanislav shvatio da ima sjeme agronoma u sebi i kada je to sjeme niknulo...
Što vas je privuklo agronomiji i specijalizaciji u voćarstvu, vinogradarstvu i vinarstvu?
– Odmalena sam s djedom bio po polju. Sve vezano uz poljoprivredu me zanimalo. Ta ljubav rasla je sa mnom. Kao dijete posadio sam običan prut od plavca u zemlju. Izrastao je u lijepi trs koji je dao mnogo grožđa. Od ranih školskih dana bio sam jako zainteresiran za cvijeće i biljke. Tijekom srednje škole botanika me još više zaludjela. Već tada sam naučio latinske nazive za sve naše biljke. U drugom ili trećem razredu gimnazije odlučio sam upisati agronomiju. Brzo se pokazalo da nisam pogriješio, bila je to, i ostala, velika ljubav...
Kaže barba Stanislav da se sjeća jednoga kolokvija iz botanike na kojem je trebalo znati 500 latinskih naziva za razne biljke. I to ne na način da dobiju hrvatski naziv pa ga samo prevedu. Po slikama... Impresivno znanje, zahtjevan kolokvij. Doduše, bio je zahtjevan većini. Štambuk se za taj kolokvij, nesvjesno, spremio još u srednjoj školi. To je ljubav... Oni koji uče s ljubavlju, ne uče samo ono što moraju, nego sve što im padne pod ruke. Tako je Štambuk svoje sjeme znanja pretvorio u zdravu, perspektivnu mladicu koja je zahvaljujući zdravom okruženju brzo rasla.
Što ste radili nakon fakulteta?
– Nakon fakulteta, na kojemu sam vodio i vježbe iz kemije, ponuđeno mi je radno mjesto na Institutu za voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. Bilo je još ponuda tu, jedna je bila da dođem u “Dalmacijavino”. Ali meni je Zagreb bio simpatičan, tamo sam već imao dosta kolega i prijatelja pa sam ostao gore. Ušao sam u rasadničke projekte i voćarstvo, radili smo i s mediteranskim biljem. Bio sam tamo 20 godina i stekao veliko iskustvo. Prošli smo cijelu Jugoslaviju, uzduž i poprijeko, više puta... Kao dio tima za kontrolu voćnjaka, obilazio sam voćnjake od Slovenije do Makedonije. Tamo smo odlazili savjetovati poljoprivrednike, kontrolirati drže li se propisa i sami produbljivati znanje radom na različitim terenima. Radilo se o jako širokim projektima... Pomagali smo ljudima unaprijediti proizvodnju, zaštitu bilja i podizati nove nasade. Sadilo se jabuke, kruške, maline, kupine, borovnice...
A dobro, barba Stanislave, al’ gdje je tu maslina?
– Pomalo... Postupno sam se okretao Mediteranu. Prvo su na red došle masline, pa agrumi, bademi i pistacije. Dok sam još živio u Zagrebu, prisustvovao sam međunarodnom kongresu u Španjolskoj. Bilo je to 1985. Napisao sam znanstveni rad o bademima i izlagao ga na talijanskom jeziku. Rad je objavljen u međunarodnom znanstvenom časopisu. Onda se isti kongres održao 1988. u Francuskoj. Te godine izlagao sam rad o pistaciji koji je također bio objavljen u međunarodnom znanstvenom tjedniku.
Tu je počelo lagano mijenjanje toka rijeke koja nosi Stanislava Štambuka. Postao je i do danas je član grupe za mediteransko voćarstvo GREMPA, čije je sjedište u Zaragozi. Redovito prati njihov rad i sudjeluje u raspravama kako bi ostao upoznat s aktualnim problemima i prilikama u agronomiji. Grupa GREMPA bavi se problemima badema, pistacije i mediteranskog bilja, kulturama koje su u skladu sa Stanislavovim srcem.
Stanislav se nakon 20 godina na Institutu, na nagovor kolege, prebacio u Državnu upravu za zaštitu prirode i okoliša, radio je i u inspekciji za zaštitu okoliša. No, iako je Štambukova ljubav prema agronomiji konstanta, neki su trenuci njegove karijere bili puni promjena...
Na Institutu u Zagrebu radili ste 20 godina, a onda ste 96. imenovani prvim ravnateljem PP-a Biokovo. Kako se to dogodilo?
– I u to sam krenuo s ljubavlju. Uključio sam se javno i aktivno. Registrirana je Javna ustanova Park prirode Biokovo. Našao sam prostor za sjedište. Počeli smo raspisivati planove, kalkulirali koliko zaposlenika uzeti... Bilo je mnogo molbi za posao. Sve je išlo glatko prilikom osnivanja. No da bi PP Biokovo stvarno i bio park prirode, valjalo je obići prostor parka i vidjeti na čemu smo: situacija nije bila dobra. Bilo je automobila po poljima, građevine su nicale bez ikakve kontrole. Radilo se o pravoj devastaciji okoliša, no dobro isplaniranim i provedenim radom uspjeli smo je zaustaviti. Popisali smo sve odbačene automobile i preko broja šasije došli do vlasnika kojima su nadležne službe zaprijetile kaznama ako ne uklone olupine. Sukobi i tužbe tada su bili naša svakodnevica, ali drago mi je što smo uspjeli i što se svijest o važnosti očuvanja prirode općenito podiže.
Tada je Štambukova ljubav prema agronomiji već izrasla u pravo stablo, no ni on nije bio svjestan da to stablo još nije dobilo sve svoje grane... Nova je počela rasti kada se zbog starosti roditelja, koji su na Hvaru bili sami, morao vratiti na rodni otok.
Što ste radili kad ste se vratili na otok?
– Otvorio se natječaj za savjetnika u Poljoprivrednoj savjetodavnoj službi na Hvaru. Prijavio sam se i dobio posao, to je bilo 2000. godine. Poslije smo prešli u Hrvatsku poljoprivrednu, šumarsku savjetodavnu službu. Pa onda dvije godine u Hrvatsku poljoprivrednu komoru. Godine 2018. Ministarstvo poljoprivrede uzelo nas je u svoju ingerenciju. Postali smo savjetnici u Upravi za stručnu podršku poljoprivrednicima. Od 1. siječnja 2021. u zasluženoj sam mirovini, ali, kako se kaže, vrag mi nije dao mira pa sam želio nešto nastaviti raditi. To je velika ljubav, poljoprivreda, posebno maslinarstvo. Na zamolbu kolege iz Ministarstva radim preko ugovora jer dvije godine praktički na Hvaru nije bilo nijednog savjetnika. Tek je, mislim, 2022. došla savjetnica u Jelsu.
Listao je Stanislav mentalni kalendar i onda se sjetio 2011. godine. Tada je magistrirao na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu “Utjecaj lokacije na uzgoj masline leccino”.
Što ste otkrili u tom istraživanju o sorti leccino?
– Tri-četiri godine uspoređivao sam rezultate ispitivanja masline leccino u Poreču, u Červaru i šest kilometara od grada Hvara. Uzorak je bio pet stabala u Poreču i pet stabala u Hvaru. Tu sam počeo istraživanja oko 1. osmog, gdje sam istraživao početak nakupljanja ulja u plodu. Uvijek na isti dan. Ako nisam mogao biti isti dan, bio bih zamolio kolege da poberu uzorke. To se nosilo na Institut za jadranske kulture na ispitivanje. Rezultati su pokazali da je sorta leccino spremna za berbu u Hvaru prije nego u Poreču. Na Hvaru je bila spremna oko 20. listopada. U Poreču je nešto malo kasnije zbog njihove svježije klime.
Vrijedi li to pravilo i za ostale masline i biljke? Dozrijevaju li ranije na Hvaru nego u Poreču?
– Da, to je pravilo za sve biljke. Ovdje je veća temperatura pa plodovi ranije budu spremni za berbu. No klimatske promjene dosta utječu na masline. Ranije procvjetaju, obično iza 1. svibnja, pa se ljudi nadaju da će ranije dozreti, no to nije slučaj. Opet će biti spremna za berbu početkom listopada. Zanimljive su te fenofaze, pratim ih već 20 godina. Recimo 2007. sam na Braču, već 31. ožujka, imao registriranu pojavu pune cvatnje maslina sorte lastovka. Vegetacija se jako mijenja. Promjene utječu na biljke i životinje. Pa i na ljude. Pratim i bademe također. Ovi kasno cvjetajući obično cvatu oko 15. ožujka, a ove godine mi je ovaj u dvoru procvao 25. veljače.
Koji su najveći izazovi u zaštiti okoliša u poljoprivredi?
– Problem je što puno poljoprivrednika svoje proizvode prodaju kao ekološke, no nitko tko nema certifikat koji potvrđuje da se radi o ekološki uzgojenom i prerađenom proizvodu ne bi to smio govoriti. Certifikate se ne može dobiti olako. Tek nakon nekoliko godina promatranja i analiza lista, ploda i proizvoda... Posljednjih godina velikim se količinama prskaju zaštitna sredstva po voćnjacima, vinogradima i travi. To je štetno za okoliš i sve u njemu. Ljudi nisu svjesni da nekontroliranim prskanjem i gnojenjem čine više štete nego koristi. Uvijek se bolje konzultirati sa stručnjacima.
Kako su se s godinama mijenjali uvjeti za agronome i zaštitu okoliša u Hrvatskoj?
– Prije je to bolje štimalo. Prije se ostavljalo auta svuda, ali postojala je mogućnost da se vlasnike kazni. Danas to ne štima jer se ne smije dirati u privatno vlasništvo na privatnom zemljištu. Na to se svi izvlače, no moguće je i tu reagirati. Trebalo bi uvesti neki oblik kazne za odlaganje otpada na poljoprivrednom zemljištu. Jednostavno. Dodatan je problem što se stalno govori o važnosti zaštite okoliša, a ljude zapravo nije puno briga, posebno lokalnu upravu. Da jest, ne bi se i dalje stvaralo smeće i zagađivao okoliš.
Moglo se osjetiti razočaranje u Stanislavovu tonu, no čim smo spomenuli projekte na kojima trenutačno radi, razvedrio se...
Postoji li neki projekt na kojem trenutačno radite ili koji biste željeli realizirati?
– Volim stare masline. Provodio sam istraživanja na Rabu u kojima se pokazalo da neka stabla maslina s tanjim deblima znaju biti starija od stabala za koja bi se, sudeći samo po izgledu, reklo da su mnogo starija. Ne znam znaš li da je najstarija maslina na Jadranu u Crnoj Gori, ima 2485 godina.
Naravno da ne znam, barba Stanislave...
Ali što je sa starom maslinom u Kaštelima? A ona u Zastražišću?
– Ta u Splitu, tj. Kaštelima, navodno je naštimana da starošću odgovara gradu Splitu pa ima nešto više od 1700 godina. Za staru maslinu u Zastražišću govori se da ima više od 2000 godina, no nikada se nije provelo pravo istraživanje. Javio sam se vlasniku masline Tihomiru Berošu da ga pitam možemo li provesti istraživanje. Beroš je pristao i sada se čekaju rezultati.
Stanislav je otkrio i svoju procjenu starosti najstarije masline na Hvaru. Predviđa da je nešto mlađa nego joj se tepa, no dok se ne dokaže suprotno, ta je maslina rađala dok je Isus još bio drvodjelac. Spomenuo je barba Štambuk i “onu koja mu je pobjegla”... Radi se o maslini u Turskoj čiji je promjer debla 19 metara. Stanislav kaže da bi ta mogla biti jako stara, no budući da se nalazi na privatnom posjedu, ne mogu se provoditi nikakva istraživanja bez dozvole vlasnika. Vlasnik ne dopušta istraživanja i tako će, barem još neko vrijeme – jer bi nas stara dama mogla sve nadživjeti – njezina godina niknuća ostati tajna.
No, nažalost, nije tajna da domaća poljoprivreda i nije baš rog obilja.
Kako vidite budućnost poljoprivrede i zaštite okoliša u Hrvatskoj?
– Budućnost neće biti dobra ako nastavimo ovako. Previše uvozimo... Svega. Izvozimo jedino mandarine, a imamo idealnih površina za uzgoj. Mogli bismo biti samodostatni u puno kultura. Puno bismo ih mogli i izvoziti. Treba se naći netko pametan da to pokrene, inače ne vidim budućnost ni povećanje proizvodnje. Država bi trebala više ulagati u poljoprivredu, ne samo u druge segmente gospodarstva. Imamo savršene uvjete za kontinentalno, mediteransko i subkontinentalno voće. Pa gdje to ima? Evo, samo Lastovo, Vis, južna strana Hvara i Brača, pa samo tu ima potencijalnih 1000 hektara za uzgoj agruma.
Koje probleme vidite u poljoprivredi?
– Jedan od velikih problema jest što se bezveze melje kamen iako imamo dosta zapuštenih plodnih površina. Gomile i suhozidi simboli su rada naših predaka i, po mojemu mišljenju, ne bi ih trebalo samo tako uništavati. Naročito ne kada uzmemo u obzir koliko je zemlje zapušteno. Kada jednom samelješ kamen, više ga nema. Drugi je veliki problem navodnjavanje. I traje desetljećima. Još 1998. sam na kongresu u Hvaru upozorio na nedostatak navodnjavanja. Tada se govorilo da se zimi treba akumulirati kišu kako bi se imalo vode za navodnjavanje u ljetnim mjesecima. Nikada se ništa u vezi s tim nije učinilo.
I ne treba se izvlačiti na suhu klimu. Republika Hrvatska, cijela, ne samo Dalmacija, nema više od četiri do pet posto navodnjavanja. Grčka ima 40, Izrael ima 73 posto poljoprivrednih površina pod navodnjavanjem. Dobivaju tu vodu desalinizacijom ili pročišćavanjem otpadnih voda. I Sicilija, koja ima manje oborina od nas. Hvar je na 650-700 mm godišnje, Sicilija na 520 mm. I nije ni žuta ni zapuštena. Cijela je zelena. Bio sam tamo na 10 dana i uvjerio se vlastitim očima. Imaju izvrsnu akumulaciju kiše. Čuvaju svaku kap.
Ako mogu oni, možemo i mi. Ali lakše je reći da se ne može. Navodnjavanje bi trebalo biti jedan od strateških nacionalnih projekata. Mi na jadranskom dijelu od Zadra do Dubrovnika imamo rijeka – Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva – to su ogromne količine vode koje odlaze u more neiskorištene. Čak nisu ni velike udaljenosti do otoka. Samo 25 – 30 kilometara. To je sve izvedivo... Kalifornija je nekad bila jako suha, danas je zelena. Iskopali su kanal kojim su doveli vodu za navodnjavanje iz 650 kilometara udaljene rijeke. Može se...
Sve se može. Pa tako i Štambuk pet godina nakon umirovljenja ne samo da radi, već se i odaziva na pozive udruga koje ga pozivaju da s njihovim članovima podijeli svoje znanje. Posjećuje i brojna događanja i degustacije.
– To me drži – rekao je barba Stanko, s dječačkim smiješkom koji je sigurno imao i kad je vidio da je njegov prut plavca rodio obiljem.
Zanimalo nas je kako potaknuti mlade da uđu u agronomiju. I jednako važno, kako im pomoći da i nakon cijelog života, nakon što njihove grane rode mnogim plodovima, o agronomiji govore s istim dječačkim smiješkom.
Koji biste savjet dali mladima koji žele raditi u agronomiji i zaštiti prirode?
– Mladi bi se mogli sve više okrenuti poljoprivredi... Puno njih što su završili agronomiju ne rade u struci. Postoje EU fondovi koji su dobra stimulacija, dosta je tu nepovratnih sredstava. Ima nekoliko poljoprivrednika na Hvaru koji su to dobro iskoristili. Sade se po otoku masline, vinogradi, ali nedovoljno. Nekad je na Hvaru bilo 5550 hektara vinove loze, danas smo na 380 hektara...
Mladim poljoprivrednicima bih poručio da ne stavljaju sva jaja u jednu košaru. Smatram da nije pametno uložiti sve u jednu kulturu i ići na ho-ruk sadnju. Treba imati više kultura jer se tako smanjuje rizik. Ako ulože sve u jednu kulturu i ona zbog vremenske nepogode ili bolesti propadne, postoji rizik da izgube velik dio potencijalne zarade.
Tim savjetom sa Stanislavova stabla agronomije, koje cijeli život brižno njeguje, završili smo naš razgovor. No barba Štambuk još je dječak pa znamo da ćemo svi još uživati u plodovima njegovih savjeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....