ČISTA UMJETNOSTČudo od maslina koje vrijedi vidjeti: veličanstveni kaštelanski konj

Legenda kaže da je Michelangelo završivši kip Mojsija, udario ga po koljenu i kazao: Sada progovori! E pa baš tako nekako došlo je i nama kad smo u dvoru jedne kuće u Kaštel Starom ugledali skulpturu konja napravljenu isključivo od grana maslina. Impozantan prizor, konj visok 2,80 metara, dug tri i pol metra, s lelujavom grivom isprepletenom od tankih maslinovih grančica – jedino što nam je palo napamet je: Protrči!

– Svaka grana prošla je prirodni proces odbacivanja kore, dakle drvo je bez ikakve obrade, bez brušenja. U kipu je 80 metara čelika, nije vagan ali smatramo da je težak oko 700 kilograma – dočekao nas je majstor marangun Mario Bagarić iz Kaštel Starog pred čijom se kućom ova plemenita životinja u drvu trenutačno nalazi. I dok je Mario bio zadužen za konstrukciju, vizura skulpture djelo je njegova prijatelja, akademskog kipara Mislava Katalinića iz Kaštel Novog.

Za sve je kriv led

Projektom su na Marijevoj terasi, na vrhu kuće, bili zaokupljeni nešto manje od godinu i pol dana a radili su ga s posebnim guštom. Ipak, sve je započelo u masliniku.

– Kada je led 2017. godine ubija jedan dio primoštenskog zaleđa, zva me moj prijatelj Zvone Jurić koji tamo ima maslinik. Morali su sve ispilat, a budući da se bavin stolarijon, sitija se mene. Gleda san da donesen šta duže i šta veće komade, jer od kratkog ne moš puno toga napravit. Neke veće grane su i iz maslinika Mile Vučice, zatim Nikše Radića, Tonča Plazonića, sve su to naši ljudi, prijatelji...

Jeste li i vi maslinar?

– Imam 15 maslina i da, i grane iz mog maslinika u ovom su konju – ponosan je Mario.

Ideja o konju krenula je, kaže nam, od desne noge.

– Mislav inače radi skulpture, prije nije radija u drvu, a bila mu je želja. Kako mu ja pomažem kod nekih konstrukcija, pozva sam ga da vidi nogu od konja koju sam pripozna u jednoj grani. Kad je vidija, riknija je!

– Istina je, Mario mi je pokaza tu prvu savijenu nogu, to je zaista bilo nevjerojatno, ali nam je digla dimenziju i postavija se niz pitanja, hoćemo li pronać još dvi koje se savršeno poklapaju. Srićon jesmo, i tako smo krenili dalje u priču. Jednostavno se sve posložilo i bilo je jasno, moramo napravit konja – govori Katalinić.

Blažena teraca

Tajna dobre suradnje krije se i u činjenici što su osigurali potpuni mir za rad i kreativnost, daleko od očiju susjeda i javnosti.

– Nismo radili svaki dan, tribalo se snalazit, bit strpljiv. Taraca na vrhu kuće, koju upravo gubimo jer se radi krov, ravna je, imali smo mir jer je našem svitu teško činit skale! Da smo radili u dvoru, ništa od ovog ne bi bilo, sigurno bi nam ukrali za gradele i peku najbolje komade drva – smiju se.

Iako je iskusan kipar, Mislavu je ovo bio prvi rad u drvu.

– Crtež u prostoru, to je moj način izražavanja. Inače, najviše radin u čeliku, radin odljeve u poliesteru, u glini, pečemo terakotu... Ovo je nekako spontano bilo, Bog nas je nagradija. Iako je moja želja bila konj u prirodnoj veličini, noge su dale put stavu i veličini, učvrstili smo ih kako bi dobili dobru statiku i onda pleli dalje grane, da se na konju vidi svaki mišić, da je u prirodnon pokretu, da se vide tetive, zglobovi... Pogođena je emocija, a da nismo išta mirili. Sve iz glave, bez skice i nacrta. To je bija jedan likovno-graditeljski kompromis – smatra Mislav. Najveći strah bio mu je, tumači, kako sve to učvrstiti.

– Mario je riješija da idemo s tondinima, i stvarno stoji čvrsto. Ma top! Dobra je podjela: ja san vizura, ali on je za stabilnost.

– E osmislija sam sistem, da iznutra bude lipo učvršćeno metalon, a da se ne vidi toliko izvanka... Stavili smo četiri kuke, provuču se sajle ili konopi i spreman je za u svit! Tako smo ga i spustili s deset metara visoke terase, a gori je bija najbolje testiran, jaka bura, kiša, južina, litnji zvizdan, ma sve je preživija – ističe Mario, koji se inače bavi izradom namještaja. Za svoju dušu od čistoga drva radi stoliće, katrige, svašta mu padne napamet....

Neka ostane u Kaštelin

Kako je raditi s drvom masline, zanima nas.

– Bogondan materijal. Divota! Maslina ima svoje krivine i nepredvidljivosti i baš to nas je zaista inspiriralo. Problem je što moraš imat puno materijala, samo se 30 posto iskoristi.

– A zaštita?

– I za to imamo rješenje. Doduše još se ne zna gdje će konj biti izložen, pa će nam i to diktirat, ali svakako će bit na prirodnoj bazi ulja, nikakvi lakovi ili bojila. Najviše bi volili da konj ostane u Kaštelin. Da svi mogu doć, vidit ga, slikat se, da nije pod ključem. Bilo bi dobro da je u zatvorenom prostoru, da bude zaštićen, vidit ćemo šta kažu iz Grada Kaštela, oni su se toga uvatili. A dotad je u vrtu, dobili smo neke ponude, ali sve je zasad na stand by. Čekamo da vidimo šta će se odvit. Mislim, ovde su mu otac i majka – emotivan je Mario.

– Ma bome, ispala je prava spomenička veličina, bilo bi ga dobro javno izložit. Zapravo, baš ima mot konja bana Jelačića, samo ban fali – smijemo se.

– Ma imamo mi svoga bana, Marijana Bana! Di ćeš bolje od njega – brz je Mario. S njim i Mislavom vrijeme brzo leti, sve je opušteno, u smiju, nema stresa...

Tko god je došao, kažu nam, ima je financijsku konstrukciju za konja. Dubai, šeici, milijuni, dolari, euri, miljarderi – mašta našeg čovika brzo proradi, a priznajemo nismo ni mi bili daleko.

No, ono u čemu se svakako svi slažemo – kaštelanski konj pun je umjetničke magije. Ne da ti skrenuti pogled, baš kao u svjetskim muzejima, mogao bi čovjek sjediti i gledati ga satima... Jednostavno dušu ti zove nešto u njemu istovremeno plemenito i divlje, prije svega graciozno, slobodno i razigrano. Poželi čovjek odlepršati daleko...