Dinja je jedna od kultura koju najviše asociramo s ljetom. Zanimljivo je da, iako ju većina smatra voćem zbog okusa i načina konzumacije, dinja botanički pripada povrću, odnosno porodici tikvenjača, istoj skupini biljaka kojoj pripadaju tikvice, bundeve, krastavci i lubenice, piše portal Posadi sam. U različitim dijelovima Hrvatske i regije poznata je pod nazivima pipun, milun ili cata, a svaki od tih naziva nosi i dio lokalne tradicije vezane uz ljetni uzgoj ove kulture. Domaća dinja ubrana u punoj zrelosti razvija aromu i slatkoću koje je teško usporediti s industrijski uzgojenim plodovima, zato u nastavku donosimo vodič za uzgoj.
TOPLINA I PROSTOR ZA USPJEŠAN UZGOJ
Riječ je o izrazito toploljubivoj biljci koja najbolje uspijeva na potpuno osunčanim položajima, zaštićenima od hladnih vjetrova. Već pri temperaturama nižima od 15 °C rast biljke se usporava, zbog čega se u kontinentalnim krajevima najčešće uzgaja iz presadnica. Takav način proizvodnje omogućava raniji početak vegetacije i sigurnije dozrijevanje plodova tijekom ljeta. Sadnja na otvoreno obavlja se tek kada prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva i kada se tlo dovoljno zagrije. Mlade biljke izrazito su osjetljive na hladnoću pa prerana sadnja može zaustaviti njihov razvoj ili izazvati propadanje presadnica. Dinja tijekom rasta razvija duge vriježe koje se šire po površini tla, zbog čega svakoj biljci treba osigurati dovoljno prostora. U povoljnim uvjetima vrlo brzo formira gustu lisnu masu koja prekriva tlo, smanjuje isparavanje vlage i donekle usporava razvoj korova.
PRIPREMA TLA I PRAVILNA PRIHRANA
Dinja najbolje uspijeva na rahlim, humusom bogatim i dobro dreniranim tlima koja se brzo zagrijavaju. Teška i zbijena tla koja dugo zadržavaju vlagu mogu uzrokovati probleme s truljenjem korijena, slabijim razvojem biljke i povećanom pojavom bolesti. Prije sadnje preporučuje se duboka obrada tla kako bi korijen imao dovoljno zraka i prostora za razvoj. Mnogi sade dinje na blago uzdignute gredice ili humke jer se takvo tlo brže zagrijava i lakše odvodi višak vode nakon obilnijih kiša.
Zreli stajski gnoj, kvalitetan kompost ili peletirani organski pripravci poboljšavaju strukturu tla, povećavaju njegovu sposobnost zadržavanja vlage i omogućuju ravnomjerniji razvoj biljke. Tla koja se godinama obogaćuju kompostom postaju rastresitija i pogodnija za uzgoj tikvenjača, a biljke razvijaju snažniji korijen i otpornije vriježe. Tijekom početnog razvoja dinji je potreban dušik kako bi razvila snažnu lisnu masu, no s količinom tog hranjiva treba biti oprezan! Previše dušika dovodi do izrazito bujnog rasta vriježa i listova, dok se broj plodova smanjuje ili ostaju slabije kvalitete. U fazi cvatnje i razvoja plodova biljka ima povećane potrebe za fosforom i kalijem, hranjivima koja izravno utječu na aromu, sadržaj šećera i ukupnu kvalitetu plodova.
Mnogi proizvođači danas nastoje smanjiti korištenje umjetnih gnojiva pa se sve više koriste prirodni načini prihrane. Kompost, gnojiva na bazi algi, drveni pepeo i fermentirani biljni pripravci mogu vrlo dobro zadovoljiti potrebe biljke ako se koriste pravilno i u odgovarajućim količinama. Umjerena, ali redovita prihrana tijekom intenzivnog razvoja plodova daje bolje rezultate od jednokratnog pretjeranog gnojenja.
ZALIJEVANJE I NJEGA TIJEKOM RAZVOJA PLODOVA
Navodnjavanje ima vrlo važnu ulogu u uzgoju dinje jer biljka tijekom intenzivnog rasta i razvoja plodova troši velike količine vode. Istovremeno, dugotrajno zadržavanje vlage oko korijena može izazvati niz problema, od truleži do razvoja gljivičnih bolesti – zbog toga je potrebno održavati ravnomjernu i umjerenu vlažnost tla.
Najbolje rezultate daje zalijevanje rano ujutro, direktno uz biljku, bez kvašenja listova. Vlažni listovi stvaraju povoljne uvjete za razvoj bolesti, a tijekom visokih temperatura kapljice vode mogu izazvati i oštećenja biljnog tkiva. Neujednačeno zalijevanje može uzrokovati pucanje plodova ili slabiji razvoj arome, što se kasnije osjeti na kvaliteti i okusu.
Kako se približava dozrijevanje plodova, količina vode postupno se smanjuje. Neki ljudi nekoliko dana prije berbe skoro potpuno prestaju zalijevati biljke kako bi se povećala koncentracija šećera u plodovima i dobila intenzivnija aroma. Malčiranje tla slamom, sijenom ili pokošenom travom pomaže očuvati vlagu, smanjuje rast korova i sprječava izravan kontakt plodova s mokrim tlom, čime se smanjuje mogućnost truljenja.
CVATNJA, OPRAŠIVANJE I OBLIKOVANJE BILJKE
Cvatnja dinje vrlo je zanimljiva faza razvoja biljke – kao i druge tikvenjače, dinja razvija odvojene muške i ženske cvjetove. Muški cvjetovi pojavljuju se ranije i služe za proizvodnju peluda, dok se iz ženskih cvjetova nakon uspješnog oprašivanja razvijaju plodovi. Pčele i drugi oprašivači imaju veliku važnost u tom procesu pa se tijekom cvatnje preporučuje izbjegavati korištenje insekticida koji bi mogli ugroziti njihove populacije. Tijekom hladnog i kišovitog vremena oprašivanje može biti slabije, što dovodi do manjeg broja plodova ili razvoja deformiranih dinja. U plasteničkoj proizvodnji ili tijekom nepovoljnih vremenskih uvjeta neki proizvođači provode ručno oprašivanje prenošenjem peluda s muških na ženske cvjetove. Takav način rada zahtijeva više vremena, ali može značajno povećati uspješnost zametanja plodova.
Kod uzgoja dinje znaju se primjenjivati i zahvati poput dekaptiranja i pinciranja. Dekaptiranje podrazumijeva uklanjanje vrha glavne vriježe nakon razvoja nekoliko pravih listova – time biljka počinje razvijati bočne vriježe na kojima se formira veći broj ženskih cvjetova, a kasnije i plodova. Pinciranjem bočnih vriježa biljka se usmjerava da više energije troši na razvoj postojećih plodova umjesto na stvaranje nove lisne mase.
U intenzivnijem uzgoju proizvođači ponekad ostavljaju ograničen broj plodova po biljci kako bi preostali plodovi bili krupniji, ujednačeniji i slađi. Takva praksa omogućava bolju raspodjelu hranjiva i vode unutar biljke, a rezultat su kvalitetnije i tržišno privlačnije dinje.
BOLESTI, ŠTETNICI I ČUVANJE SJEMENA
Kao i ostale tikvenjače, dinja može biti osjetljiva na različite bolesti i štetnike, posebno tijekom toplih i vlažnih razdoblja. Jedan od najčešćih problema u uzgoju je pepelnica – gljivična bolest koja se prepoznaje po bijeloj prevlaci na listovima. Zaraženi listovi s vremenom žute, suše se i gube sposobnost normalne fotosinteze, što zatim smanjuje kvalitetu i veličinu plodova.
U vlažnijim uvjetima može se pojaviti i plamenjača, a od štetnika najveće probleme stvaraju lisne uši, grinje, puževi i crveni pauk. Lisne uši posebno su problematične jer osim izravne štete mogu prenositi i virusne bolesti koje se kasnije vrlo teško suzbijaju.
Redoviti pregled biljaka, dovoljan razmak sadnje i dobar plodored značajno smanjuju mogućnost pojave problema! U ekološkoj proizvodnji koriste se pripravci od koprive, preslice ili češnjaka koji pomažu u jačanju otpornosti biljaka i smanjenju pritiska bolesti i štetnika. Kao što smo i spomenuli, vrlo je važno pravilno zalijevanje bez kvašenja listova jer se mnoge bolesti najbrže razvijaju na vlažnim biljnim površinama.
Neki vole sačuvati sjeme posebno ukusnih i aromatičnih plodova za sljedeću sezonu – sjeme se uzima iz potpuno zrelih i zdravih dinja, nakon čega se sjemenke operu od ostataka pulpe i ostave nekoliko dana na prozračnom mjestu kako bi se dobro osušile. Nakon sušenja spremaju se na tamno i suho mjesto.
Kod hibridnih sorti označenih oznakom F1 biljke iz vlastitog sjemena mogu pokazivati različita odstupanja. Plodovi mogu biti manje aromatični, drukčijeg oblika ili slabije kvalitete od matične biljke. Kod starih i stabilnih sorti te su promjene puno manje izražene pa se sjeme može uspješno čuvati i koristiti godinama. Želi li se očuvati sorta što sličnijom izvornom obliku, preporučuje se izbjegavati blizinu drugih sorti dinje i tikvenjača zbog mogućeg križanja tijekom oprašivanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....