Poznat na društvenim mrežama kao Vrtlar Kruno, Kruno Pekas svoj profesionalni put gradio je kroz različite sfere: od rada kod privatnika, fotografije i novinarstva, preko turizma, pa sve do elitnih cvjećarnica i vrtnog centra u Berlinu, gdje je surađivao s međunarodnim stručnjacima na suvremenim, prirodi bliskim projektima hortikulture i floristike. Danas spaja vještine vrtlara i florist-aranžera, rijetku kombinaciju u Hrvatskoj, te kroz društvene mreže, blog i javne nastupe promiče održivo vrtlarstvo, zaštitu urbane bioraznolikosti i ekološku edukaciju građana, provodeći projekte koji povezuju estetiku, funkcionalnost i ekologiju u gradskim prostorima, a s nama je razgovarao o svom radu, iskustvima i viziji razvoja urbane hortikulture u Hrvatskoj.
Kako ste otkrili svoj poziv prema vrtlarstvu?
Još odmalena pokazivao sam ljubav prema cvijeću. Oduvijek me privlačilo, pa su moji roditelji bili prilično uvjereni da ću se jednoga dana baviti vrtlarstvom. Iako dolazim iz ugostiteljske obitelji, iznimno su cijenili moju sklonost ovom poslu i unatoč tome što smo imali restoran i kafić, nikada me nisu prisiljavali da krenem njihovim putem. Uostalom, brat je nastavio obiteljski posao. Srednjoškolsko obrazovanje za vrtnog tehničara završio sam s odličnim uspjehom, čime sam potvrdio svoj interes. Ljubav prema biljkama ubrzo je postala moj poziv i moje stručno usmjerenje.
I onda je krenuo vaš profesionalni put...
Nakon školovanja neko sam vrijeme radio kod privatnika, no zbog ratnih okolnosti nisam u tome vidio budućnost. Uzeo sam tatin fotoaparat i okrenuo se fotografiji, a potom i novinarstvu. Nakon gubitka roditelja preselio sam se u Berlin i vratio vrtlarstvu i cvijeću. Zaposlio sam se u elitnoj cvjećarnici "Blumen und Gartenkunst", gdje sam radio kao dekorater, vrtlar i voditelj održavanja vrtova, surađujući s međunarodnim stručnjacima na suvremenim, prirodi bliskim projektima s trajnicama iz povijesne vrtlarije "Foerster Garten". Kasnije sam radio i u vrtnom centru "Pflanzen Kölle", završio edukaciju iz floristike i savjetovao kupce u odjelu drvenastog bilja i trajnica, uz redovite objave na svom blogu.
Bogato iskustvo... Kako biste definirali svoj aktualni rad?
S obzirom na ranije navedeno, ja sam i vrtlar i florist-aranžer, što je danas rijetko. Kroz svoj Facebook blog imao sam priliku prenijeti znanje široj publici i suočiti se s velikom zaostalošću u Hrvatskoj u pogledu hortikulture, održavanja javnih zelenih površina, zaštite stabala i urbane bioraznolikosti, što je prirodno preraslo u aktivizam. Zbog toga me mediji često najavljuju kao ekoaktivista, hortikulturnog i ekološkog influencera ili ekohortikulturista. Moje objave dosežu mjesečno više od dva milijuna pregleda, a imam više od 20.000 pratitelja, što pokazuje velik interes za ovu tematiku. Reakcije gradonačelnika i promjene u praksama pokazuju koliko utjecaja ove objave imaju. Uz konstruktivne objave, redovito šaljem dopise nadležnim tijelima kako bih pojačao pritisak i potaknuo osvještavanje problema. Cilj mi je razvijati korektne i stručne odnose s javnim upravama te ih potaknuti na ekološku odgovornost.
Što vas je vratilo u Hrvatsku?
U Njemačkoj je postalo nesnosno živjeti, a sve je počelo prije četiri godine. Ubrzo sam, teška srca, morao napustiti svoj dom ondje. Ta zemlja više nije bila ono što je nekoć bila, a ja u njoj više nisam vidio sigurnu budućnost. Nešto je duboko u meni govorilo da se moram vratiti. Kad osjetim takav impuls, znam da dolazi iz nekog mog unutarnjeg višeg dobra i nastojim ga slijediti. Istodobno, moj je blog postajao sve popularniji i osjećao sam da ću mnogo više postići ako se vratim u Hrvatsku. I doista – tek što sam spustio kofere u Istri, već su krenula predavanja i projekti.
Svojim javnim istupima često upozoravate da je "urednost tihi ubojica gradske bioraznolikosti"...
Uredno pošišana trava ostavlja dojam urednosti, ali je ekološki gotovo bezvrijedna: riječ je o monokulturi bez cvijeća za oprašivače, s lošom strukturom tla i slabom upojnošću. Taj su problem prepoznali i Englezi, tvorci savršenih travnjaka, pa su pokrenuli kampanju "Svibanj bez košnje". Nasuprot njima, cvjetne livade omogućuju samoniklom bilju da završi svoj biološki ciklus, procvjeta i razvije sjeme – što je ključno za očuvanje vrsta i bioraznolikosti. U gradskim se šumarcima, nažalost, i dalje uklanja niže raslinje zbog pogrešne potrebe za "urednošću". U Puli je ove godine čak paljeno grmlje u vrijeme gniježđenja ptica, što je nedopustivo. Slavuj se, primjerice, gnijezdi upravo u takvom grmlju. U mnogim europskim gradovima postoji zabrana uklanjanja grmlja i sječe stabala od 1.3. do 30.9., no kod nas takvih propisa nema. Percepcija urednosti i dalje je duboko ukorijenjena, a mnoga komunalna poduzeća nemaju znanja ni interesa za suvremenu hortikulturu.
Gdje povlačite granicu između estetike i ekološke funkcije? Je li takav balans održiv?
Naravno da je takav pristup moguć i održiv – samo ga treba znati provesti. No to nije moguće dok god postoji percepcija da zelena površina mora izgledati uredno. Zato još uvijek gledamo gradske gredice sa strogo geometrijski posađenim, sterilnim maćuhicama i sličnim oprašivačima beskorisnim cvijećem, samo da bi sve izgledalo uredno i čisto. Estetiku i ekologiju itekako je moguće spojiti; pitanje je jedino što ljudi smatraju lijepim. Bujne, šarene gredice s ukrasnim travama i trajnicama neki i dalje doživljavaju kao zarasle i neuredne. A pogledajte Beč, Berlin i druge europske gradove – njihove cvjetne gredice inspirirane su prirodnim krajolikom, koji je oku daleko ugodniji od parka nalik sterilnoj kupaonici. Kada odemo u prirodu u šetnju ili na planinarenje, je li ona uredna, pravocrtna i geometrijska? Nije. A upravo se tamo osjećamo opušteno, odmorno i ispunjeno. Stoga, kratko i jasno: vratimo divljinu u gradove, stvarajmo cvjetne livade, sadimo što više vegetacije – stabala, grmlja i trajnica – i klonimo se maćuhica!
Nedavno ste pokrenuli apel za odgodu košnje gradskih livada...
Da, ove sam godine početkom ljeta poslao e-mail s apelom svim gradovima i općinama u Hrvatskoj. Glavna je poruka bila da preustroje način organizacije košnje te da se livadne površine koje se ne koriste – dakle one po kojima se ne hoda i ne boravi – prestanu često kositi. Umjesto toga, predložio sam uvođenje odgođene košnje sve do otprilike lipnja (ovisno o tipu livade), uz održavanje samo rubova uz staze i ceste, kako bi se zadržao dojam urednosti, preglednosti i održavanosti. Razlog je vrlo jasan: svibanj je vrhunac sezone cvatnje samoniklog bilja, a košnja u to vrijeme znači čistu devastaciju – uništavanje gradske bioraznolikosti i uskraćivanje hrane oprašivačima. Iako neki gradovi već razmišljaju u tom smjeru i pokreću pilot-projekte odgođene košnje, na moj apel, vjerovali ili ne, do danas nisam dobio odgovor ni od jednoga grada ili općine. To je doista poražavajuće i pokazuje koliko gradske uprave često nemaju razvijenu kulturu komunikacije s građanima.
Koje vrste otpora ili kritika najčešće nailaze na vaše prijedloge?
Svaki odgovor, čak i negativan, cijenim jer je znak kulture i početak komunikacije. Dosad sam bio u kontaktu s gradskim čelnicima Poreča, Pule i Zagreba, uskoro i Rijeke, te pohvaljujem i Varaždin i Makarsku za napore u zaštiti urbanog okoliša. Sterilne gredice, kričave fasade, uništena stabla, neuredna dvorišta, umjetna trava i betonirane rive pokazuju zašto još zaostajemo dvadeset godina iza Europe. Srećom, brojnost mojih pratitelja i njihovi pozitivni komentari i podrška potvrđuju mi da se ipak ima smisla dalje boriti.
Možete li opisati najuspješniju kampanju ili projekt koji ste pokrenuli?
Do sada sam održao pet stručnih predavanja o suvremenoj hortikulturi, pružao online savjetovanje za jednu tvrtku, te završio projekt kružnog toka u Poreču, kao i još dva privatna vrta i terase u Rijeci, Zagrebu i Istri. Uz to, sudjelovao sam u raznim apelima, kampanjama i prosvjedima za zaštitu stabala. Kao član inicijative Protiv sječe u Puli predstavio sam gradu idejno rješenje Pragrande – divlje srce Pule, s ciljem zaštite popularne gradske divljine. Također, svojim javnim reakcijama i objavama na blogu, zajedno s građanima, zaustavio sam daljnju devastaciju okoliša u Zagrebu (ovršavanje lipa kod Ministarstva pravosuđa), Rijeci (devastacija bršljana u gradskoj šumi), Trogiru (umjetna trava) i Puli (uništavanje nižeg raslinja u vrijeme gnoježđenja ptica). Za iduću godinu već su u planu novi projekti.
Budući da djelujete u Istri, možete li navesti neki primjer dobre prakse u tom kraju koji po vama pokazuju kako se može drukčije i bolje upravljati zelenim površinama?
U Istri je još uvijek teško pronaći dobre primjere, a promjene se događaju polako. Primjeri poput kišnog vrta u Puli, livada za pčele i osnovnog zelenog katastra pokazuju pomake, a za ovo posljednje zaslužna je i inicijativa Protiv sječe, čiji sam član. Novigrad se ističe novim parkom s raznovrsnim stablima, a Rovinj u sklopu hotela Park nudi izvanredan krajobrazni projekt. Lijepo koncipirani su i kružni tokovi te javne cvjetne gredice. Moj prvi javni projekt u Hrvatskoj bio je kružni tok u Poreču, koji sam osmislio i realizirao s grupom Ljubitelji cvijeća s područja Istarske županije te gradonačelnikom Lorisom Peršurićem. Na 130 kvadrata posadili smo 23 vrste trajnica i oko 1000 sadnica korisnih oprašivačima, po principu prerijskih vrtova, stvarajući trajni, održivi i atraktivan nasad koji cvate tijekom cijele godine.
Kako birate vrste trajnica i bilja za gradske uvjete?
Biljke biram prema stanišnim zahtjevima – položaju (sunce, sjena) i habitusu, kako bi se optimalno smjestile u prostor. Primjerice, u uski prostor između zgrada ne možemo posaditi platanu koja prirodno razvija široku krošnju, jer bi se stalno rezala. Za sjenovite položaje postoje brojne trajnice, trave i grmlje, no zbog neznanja se takve površine često prekrivaju kamenčićima. Važno je posaditi optimalan broj sadnica po kvadratnom metru, kako bi se tlo brzo prekrilo i spriječio rast korova. Kamenčići ili drvena sječka služe samo privremeno dok se biljke ne razrastu – princip je jednostavan: zemlja se ne smije vidjeti, baš kao u prirodi, gdje svaki komadić tla preuzima vegetacija.
I oprašivači su u fokusu vašeg rada?
Oprašivači su uvijek u fokusu mog rada. Kada govorim o odgođenoj košnji, sadnji trajnica i grmlja koja cvatu kroz cijelu godinu, problemu sterilnog cvijeća u gradskim gredicama ili ekološkom vrtlarenju i permakulturi, oprašivači su glavna okosnica jer su ključni za ekosustav – s njima je povezan cijeli hranidbeni lanac, uključujući kukce i ptice. Smatram da možemo održavati zelene površine u skladu s prirodom, vraćajući joj jednako koliko i uzimamo. Posebno ističem divlje, solitarne pčele, a ne medonosne. Medonosne pčele čine tek oko 5% svih vrsta pčela i već se o njima brine tisuće pčelara, dok je 95% drugih vrsta ugroženo. Danas se previše govori o medonosnim pčelama jer čovjek koristi njihov med. U urbanim sredinama, s ogoljenim livadama i nedostatkom cvjetnih površina za ispašu, postavljanje košnica medonosnih pčela stvara konkurenciju divljim pčelama za oskudne resurse. Divlje pčele prirodno žive u gradovima i tu im je dom, baš kao i nama.
Koje vrste cvjetnica ili trajnica posebice preporučujete za podršku oprašivačima na balkonu i u gradu?
Želio bih naglasiti da su samonikle biljke – često nepravedno nazivane korovom – izuzetno važne za naše divlje oprašivače. One rastu na rubovima šuma, livadama, pa čak i u urbanim sredinama kroz pukotine asfalta ili uz nogostupe. Tisućama godina autohtone vrste insekata i biljaka razvijale su međusobnu prilagodbu: cvjetovi su oblikovani tako da pelud i nektar budu lako dostupni lokalnim oprašivačima. Zato je važno saditi autohtono bilje i prakticirati odgođenu košnju. Svatko može dio svog travnjaka pretvoriti u livadu za pčele, kositi je samo jednom ili dvaput godišnje, pri čemu prva košnja uslijedi tek početkom lipnja, dopuštajući samoniklom bilju da procvjeta. Na balkonima ili terasama birajte cvijeće korisno oprašivačima. Začinsko bilje otporno na sunce uvijek je dobar izbor i korisno u kuhinji. Umjesto pelargonija i velecvjetnih maćuhica, sadite crvene verbene, kalibrahou ili rogate ljubice. Najlakši način da prepoznate korisne biljke je izbjegavati hibride s punim ili duplim cvijetom, poput dalija s bezbroj latica, jer pčele ne mogu do prašnika. Radije birajte kadifice, nevene, dalije i ruže s jednostavnim cvijetom. Važno je napomenuti da nisu samo pčele oprašivači – to su i leptiri, bube, osice, mravi, cvjetne muhe, pa čak i neke ptice.
Na kružnom toku u Poreču, koji smo zasadili ovog proljeća, nekoliko puta sam tijekom ljeta i jeseni zabilježio veliki broj različitih oprašivača – od solitarnih pčela i pčela drvarica do osolikih muha. Čak su i bumbari bili aktivni u listopadu i studenom. To pokazuje da se i na 130 četvornih metara može učiniti mnogo za oprašivače.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....