Nakon što prođete Makarsku rivijeru, vozeći se magistralom prema jugu, ugledat ćete jedno od rijetkih dalmatinskih mjesta koje je uspjelo izbjeći masovni turizam.
Put vas vodi sve do Baćine. Prvo ćete ugledati more i masline, a nakon još nekoliko kilometara vožnje pred vama će se pojaviti prizor po kojem je ovo mjesto posebno poznato – Baćinska jezera.
Upravo ona otvaraju vrata najplodnijoj dalmatinskoj regiji, kraju u kojem se voda, plodna zemlja i mediteranska klima susreću na poseban način.
Iako bi većina vas pomislila kako je ovo malo mjesto vjerojatno primarno okrenuto uzgoju agruma ili pak maslina, upravo zbog svog položaja između primorskog dijela i same doline Neretve, baćinska tradicija ipak se ogleda u jednoj drugoj kulturi – smokvi.
Visoke mediteranske ljetne temperature, koje dosežu i do 40 stupnjeva, a posebno vruće ljetne noći, idealne su za sazrijevanje smokve. Tome pridonosi i blizina čiste pitke vode.
Stoga se lako može zaključiti da je područje oko Baćinskih jezera idealno stanište za rast i razvoj ove fascinantne biljke.
Među starim sortama koje su se održale na ovom području posebno mjesto zauzima bjelica, koju lokalno stanovništvo povezuje s tradicionalnim baćinskim vrtovima i starim smokvama.
Bjelica se može smatrati tradicionalnom i autohtonom lokalnom sortom, odnosno tipom smokve baćinsko-neretvanskog područja, premda za tvrdnju da je genetski upravo nastala u Baćini zasad nedostaje izravan povijesni ili genetski dokaz. Njezina dugotrajna prisutnost u Dalmaciji, međutim, dobro je dokumentirana.
Dalmatinsko sunce i ljetni maestral
Baćinska jezera poznata su po svojoj prirodnoj ljepoti i svojih sedam jezera. Kažu da je i sama kraljica Teuta imala svojih sedam bisera, ali njihov krajolik čine i ljudi, običaji i znanja koja su se stoljećima razvijala uz njega. Tradicionalno sušenje smokava jedan je od tih običaja koji možda nije spektakularan, ali govori mnogo o životu nekadašnjih stanovnika.
A kako bismo smokvu i mjesto u kojem je pronalazimo na svakom koraku dosljedno predstavili, razgovarali smo s Juricom Giljevićem (38), agronomom koji u smokvi, koja je u prošlosti imala velik i snažan utjecaj na Baćinu, vidi i svijetlu budućnost. Naš sugovornik ima vlastiti OPG, bere oko 80-ak stabala smokve i sve ih plasira u suhom stanju. Kaže da je tajna kvalitete njegovih smokava upravo u tome što ih suši na tradicionalan način, a za potrebe ovog članka detaljno nam je objasnio kakav je to postupak kojim su se služili i ljudi u sad već dalekoj prošlosti. Pa krenimo redom.
Berba smokava počinjala je kada bi plodovi potpuno dozreli i počeli prirodno otpadati ili se lako odvajati od peteljke. Birale su se zdrave, zrele i neoštećene smokve jer je kvaliteta ploda bila presudna za konačni proizvod.
Nakon berbe smokve bi se slagale na barse za sušenje, najčešće na mjesto dobro izloženo suncu i zaštićeno od vlage. Dalmatinsko sunce i ljetni maestral, koji je prisutan na Baćinskim jezerima, bili su najbolji saveznici domaćicama i težacima. Smokve su se tijekom sušenja redovito pregledavale i okretale kako bi se ravnomjerno osušile.
Sušenje je tražilo stalnu pažnju. Previše vlage moglo je pokvariti plod, dok bi previše sunca i nepravilno sušenje mogli dovesti do pretjeranog isušivanja. Zato se znanje prenosilo s koljena na koljeno – kada smokvu treba okrenuti, kada je skloniti, koje plodove odvojiti i, najvažnije, kada je spremna za morbanje.
Što je morbanje?
Morbanje je tradicionalni dalmatinski postupak obrade osušenih smokava kojim se one pripremaju za čuvanje i konzumaciju. Nakon što se smokve osuše do odgovarajuće mjere, slijedi njihovo potapanje u slano prokuhano more u svrhu dezinfekcije, odnosno uništavanja bakterija, gljivica i ličinki kukaca, te očuvanja mekoće suhe smokve i njezina izgleda, što se godinama radilo na Baćinskim jezerima.
U tom poslu nije bila važna samo tehnika nego i osjećaj za pravi trenutak. Iskusna osoba znala je pod prstima prepoznati je li smokva dovoljno osušena, ali još uvijek podatna, odnosno je li spremna za daljnju obradu.
Obiteljska tajna
Morbanje i sušenje smokava bili su dio šireg kućnog gospodarstva. U posao se uključivala cijela obitelj, a djeca su od najranije dobi učila razlikovati dobar plod od onoga koji treba odbaciti.
Takvi su poslovi imali i društvenu dimenziju. Rad se odvijao uz razgovor, razmjenu iskustava i prisjećanje na ranije godine. Stariji su prenosili mlađima male tajne zanata: kako odabrati smokvu, koliko je dugo držati na suncu, kako je zaštititi od vlage i kako je pravilno složiti za zimu.
Upravo u tim naizgled jednostavnim poslovima skrivala se vrijednost tradicijskog znanja. Ono nije bilo zapisano u knjigama, nego u rukama ljudi koji su godinama ponavljali isti posao i učili iz vlastitog iskustva.
Okus zavičaja
Suha smokva s Baćinskih jezera nije bila samo način očuvanja hrane. Ona je bila dio lokalnog identiteta i života vezanog uz zemlju. U vremenu kada se mnogo toga proizvodilo kod kuće, sušene smokve bile su važan izvor hrane tijekom zime, a posebno tijekom Drugog svjetskog rata, kada je suha smokva bila važan dio prehrane lokalnog stanovništva.
Postupak koji ste upravo pročitali Jure primjenjuje i danas te gotovo sve navedeno odrađuje potpuno sam, uz malu pomoć oca i djevojke. Smokve suši na barsama ispred kuće koja se nalazi tik uz jezero. Nakon što osuši smokve, pakira ih u pakete od jednog kilograma zajedno s lovorovim listom i plasira na tržište po cijeni od 13 eura po kilogramu.
Ove je godine osušio tonu suhih smokava, od čega je prve klase bilo oko 750 kilograma, dok je ostalih 250 kilograma otišlo u takozvani škart. Škartom nazivamo sve one smokve koje imaju rupicu na plodu i nisu reprezentativne za jelo i konzumaciju. One su iskoristive za preradu i pogodne za pravljenje marmelade, smokovnjaka ili pak likera od smokve.
Sjeverno od Sv. Roka
Kaže da se gotovo 90 posto proizvoda plasira kupcima koji žive sjeverno od tunela Sv. Roka, dok preostalih 10 posto uzmu turisti koji vide smokve kako se suše pred kućom pa zatraže koji kilogram, uz pokoje kupce iz Dalmacije.
Svake godine sve se smokve uspješno prodaju do 1. studenoga, što i ne čudi s obzirom na okus i kvalitetu koju imaju. No to bi uistinu bilo nezahvalno opisivati. Smokvu s Baćinskih jezera jednostavno morate probati, baš kao što biste trebali posjetiti ovaj unikatni dalmatinski biser koji će vam ljeti ponuditi mogućnost da se okupate u jezerima, popijete kavu pored njih, prošetate deset minuta, nakon kojih se kupate u moru i pijete kavu pokraj mora.
Ako znate još jedno tako malo mjesto koje ima tek petsto stanovnika, a gdje se to može, obvezno javite jer mi ga nismo pronašli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....