- Prvo moram naglasiti da fizička hiperaktivnost nije nužna za dijagnozu - započinje muškarac svoju priču na TikToku.
- Moja hiperaktivnost je u mojoj glavi, nekad imam osjećaj da mi pet podivljalih vjeverica pretrčava preko mozga, toliko brzo se misli izmijenjuju. Ali želim reći da je to glavni razlog zašto nisam dijagnosticiran do svoje 34. godine Nisam pokazivao nikakve znakove.Nisam se "penjao" po zidovima, nisam bio problematično dijete - govori muškarac, dodajući kako nikad nije bilo znakova visoke energije izvana.
- Ali ono što sam imao bio je mozak koji se nikad ne gasi, munjevite misli koje se hitro izmjenjuju bez pauze, nekontrolirane unutarnje monologe, paralizu i teškoće kad je riječ o donošenju odluka, zbog čega sam stalno bio iscrpljen - iskreno će muškarac, koji kaže da je njegov mozak trošio svu njegovu dnevnu energiju.
- Bilo je iscrpljujuće. Dijagnosticiran mi je generalni anksiozni poremećaj kad mi je bilo 15. Bio sam stavljen na anksiolitike, vrlo dobro sam maskirao svoje ADHD simptome. Uvjerio sam i svog liječnika da sam "normalan". Ali - i sebe, govori muškarac koji je prije šest mjeseci dobio svoju dijagnozu.
- I sad se pitam, tko sam ja zaista? Gdje je granica iza koje sam ja, a gdje počinje moja maska? Što sam ja, a što su samo moji obrambeni mehanizmi? Za mene je ovo jedno novo, fascinantno putovanje samootkrivanja i drago mi je da ste vi sa mnom na tom putu.
Poremećaj koncentracije nije uvijek vidljiv
Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) je čest razvojni poremećaj koji uzrokuje neprimjerene razine nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti. Prema DSM-IV i DSM-5, postoji jedan poremećaj s trima podtipovima: predominantno nepažljivi, hiperaktivno-impulzivni ili kombinirani. Smatra se poremećajem izvršnih funkcija povezanih s frontalnim režnjem, što objašnjava poteškoće u regulaciji emocija, donošenju odluka i socijalnim interakcijama.
ADHD nastaje kao kombinacija genetskih i okolišnih čimbenika. A ovaj je poremećaj visoko nasljedan, procjenjuje se da je 70-80% rizika za nastanak ADHD-a genetskog podrijetla. Jednojajčani blizanci imaju znatno veću podudarnost ADHD-a nego dvojajčani a braća i sestre imaju oko dva puta veći rizik u odnosu na opću populaciju. Nasljeđuju se genetske varijante koje utječu na dopaminski i noradrenalinski sustav u mozgu.
Valja naglasiti da nije svaka osoba s ADHD-om poput Vragolastog Denisa. Simptome ovog poremećaja možemo zamisliti kao ledeni brijeg. Kao što se kod pravog ledenog brijega vidi samo mali dio iznad površine, tako se i kod ADHD-a najčešće uočavaju samo vanjska ponašanja, dok je mnogo dubljih unutarnjih iskustava nevidljivo drugima. To znači da ADHD nije samo ometanje i hiperaktivnost, nego i svakodnevni napor funkcioniranja u okolini koja nije prilagođena neurodivergentnim osobama, što može dovesti do osjećaja nerazumijevanja i usamljenosti.
Osobe s ADHD-om mogu komunicirati drukčije, primjerice održavati slabiji kontakt očima ili se vrpoljiti kako bi se lakše usredotočile, što ne znači da su nezainteresirane. Razumijevanje različitih stilova komunikacije ključno je za bolju međusobnu povezanost. Stručnjaci ističu da se ADHD, osobito kod odraslih i žena, često podcjenjuje zbog nedostatka znanja.
Kašnjenje, zaboravljivost, prejedanje...
Vidljivi simptomi uključuju nemir, rastresenost, kašnjenje, impulzivnost, organizacijske poteškoće, gubitak stvari, zaboravljivost, pa čak i sklonost ovisnostima ili prejedanju. No, ti se oblici ponašanja često temelje na mnogo manje vidljivim teškoćama poput emocionalne disregulacije, iskrivljenog osjećaja vremena, nametljivih misli, senzorne preosjetljivosti, straha od odbacivanja, tjeskobe, problema sa snom, umora, niskog samopoštovanja, krivnje i srama. Upravo ti nevidljivi simptomi čine najveći i najteži dio "ledenog brijega" ADHD-a.
Sve više odraslih koji svoju dijagnozu dobiju tek kasnije
Baš poput autizma i drugih neurodivergencija, i ADHD je dosta dugo "ležao" neistražen. Kasnije, on se, opet kao i autizam - smatrao poremećajem od kojeg obolijevaju većinom dječaci, i koja ih neminovno čini vrlo fizički hiperaktivnima - no to je više stereotip i to vrlo štetan. ADHD u odrasloj dobi dugo je bio zapostavljen. No, simptomi ADHD-a u odrasloj dobi se ne smanjuju, već često tek tada "eksplodiraju", budući da se životne odgovornosti nagomilavaju, pa dolazi do krajnjih iscrpljenosti i burnouta.
Više od polovice odraslih s ADHD-om dobilo je dijagnozu tek u odrasloj dobi. Među onima koji uzimaju stimulansnu terapiju, većina ima poteškoće s podizanjem recepata zbog nestašica lijekova, dok otprilike trećina odraslih uopće ne prima nikakav oblik liječenja.
Da bi se simptomi mogli smatrati ADHD-om, moraju započeti prije 12. godine, što dijagnosticiranje odraslih čini složenijim jer je potrebno rekonstruirati početak simptoma. Stručnjaci zato često pregledavaju stare školske bilješke i svjedodžbe te razgovaraju s članovima obitelji kako bi dobili uvid u djetetovo ponašanje. Najvažniji pokazatelj ADHD-a nije test, nego detaljna životna povijest.
Premda se doima kako danas doživljavamo svojevrsnu eksploziju i ekspanziju ADHD-a i autizma, to nije nužno točno. Vjerojatnije je da su u prošlosti pojedinci s neurodivergencijom bili nedijagnosticirani zbog manjka znanja o ovim poremećajima, stoga su kroz život išli bez ikakve podrške ili spoznaje. Danas se pak o ovim stanjima zna više, postoje lijekovi i terapije, javnost je sve više osviještena i pojedinci sami traže dijagnozu.
No, dijagnostiku otežavaju komorbiditeti koji mogu oponašati simptome ADHD-a, poput tjeskobe, depresije ili poremećaja iz autističnog spektra. Ako se osnovni ADHD ne prepozna, liječenje pridruženih stanja često je neučinkovito. Stručnjaci ističu da se razvojni poremećaji javljaju najranije, zatim simptomi ADHD-a, a tek kasnije poremećaji raspoloženja i ozbiljniji psihijatrijski poremećaji. Za razliku od tjeskobe i depresije, čiji simptomi mogu biti ciklični, ADHD je trajno prisutan, iako se može pogoršati pod stresom ili zbog drugih emocionalnih stanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....