Slavni arhitekt hrvatskih korijena u fokusu svjetske javnosti, u intervjuu otkrio intrigantne detalje: Ja to ne koristim

Smiljan Radić, čileanski arhitekt hrvatskih korijena, dobitnik je Pritzkerove nagrade za arhitekturu, najuglednijeg svjetskog stručnog priznanja. 

Objava nagrade ove je godine bila odgođena nakon otkrića da se njezin predsjednik, Tom Pritzker, spominjao u nizu e-poruka povezanih s osuđenim seksualnim prijestupnikom Jeffreyjem Epsteinom.  

Smiljan Radić diplomirao je na Katoličkom sveučilištu u Čileu 1989. godine, a u  Santiagu je 1995. osnovao svoj studio. 

Dobro je poznat u svijetu arhitekture, ponajprije po enigmatičnom Serpentinskom paviljonu iz 2014. godine. Radić je autor projekata za niz važnih kulturnih centara kao što su "lampionski" Teatro Regional del Bíobío ili Centro Civico u Čileu. Tu su i metaforički radovi, poput Kuće za Pjesmu pravog kuta u Vilchesu...

"Oduvijek sam želio da moj rad bude dio globalne rasprave. Konkretno, ta rasprava znači biti zainteresiran za mišljenje male skupine arhitekata i umjetnika s kojima povremeno razmjenjujem ideje i mogu uspostaviti pravi dijalog. U onome što radim nema poruke. Ne zanima me da to postane neka vrsta propovijedi o tome što je dobro ili loše u arhitekturi", objasnio je arhitekt Benu Dreithu u ekskluzivnom intervjuu za Dezeen. 

"Moji pravi počeci sežu u vrijeme kada sam studirao u Veneciji 1990-ih. U to vrijeme putovao sam u Portugal kako bih iz prve ruke iskusio rad Álvara Size, a kasnije i zgrade Francesca di Giorgija. Posljednjih 30 godina proveo sam radeći u malom uredu, trudeći se učiniti najbolje moguće u bilo kakvim uvjetima koji su bili na stolu. Arhitektura je oduvijek bila opsesija. Još uvijek vjerujem da je to u osnovi pozitivan čin. Posebno su me zanimali oni koji su prenosili osjećaj svježine i neobičnosti, odvojen od institucionalnih povijesnih korijena i narodnih tradicija. To su bile građevine izrađene od materijala pronađenih u njihovoj neposrednoj okolini, koje su se pojavljivale i nestajale bez ostavljanja traga ili promjene lokacije. U većini slučajeva, to su bile samostalno izgrađene građevine koje je stvorila jedna osoba, noseći jedinstven i duboko osoban svjetonazor. Nadam se da će ovo priznanje potaknuti javne institucije da obrate veću pozornost na naše gradove, koji su u mnogim slučajevima prepušteni sami sebi“, objasnio je Smiljan Radić svoju poetiku. 

Zanimljivo je da njegov ured nema web stranicu, a arhitekt ne koristi društvene mreže. 

 "Ne nude vrstu komunikacije koju smatram značajnom. Nisam protiv toga; jednostavno to ne koristim, jer to ne smatram korisnim alatom za vrstu posla koju radim. Kao da vam je netko dao bušilicu i osjećali ste se prisiljenim napraviti rupe posvuda“, zaključio je Radić u intervjuu za Dezeen.