Robocopovskom reklamom za sud bliske budućnosti započinje futuristički akcijski triler “Bez milosti” (“Mercy”) s Chrisom Prattom i Rebeccom Ferguson u glavnim ulogama. Nalazimo se u distopijskoj 2029., inače ključnoj u “Terminatoru”, SF klasiku na temu umjetne inteligencije i ustanka strojeva. Los Angeles je potresla epidemija kriminala i podijeljen je na crvene zone.
No, uvođenjem AI suda zvanog Milost količina zločina je reducirana za 68 posto. “Milost ne griješi” jer umjetna inteligencija nepristrano sudi zločincima i dreddovski djeluje kao “sudac, porota i krvnik” da bi pravda bila zadovoljena. Dobrodošli u budućnost kvazi-robotskog provođenja zakona tri godine od danas.
Jako potentna postavka, toliko da se čovjek pita što bi od nje napravio jedan Paul Verhoeven u naponu SF snage (“RoboCop”, “Total Recall”, “Starship Troopers”) ili Steven Spielberg koliko film nemalo podsjeća na “Minority Report” s temom prevencije zločina i letećom policijskom postrojbom. Timur Bekmambetov nije Verhoeven ni Spielberg, ali snalazi se u blockbusterima otkako je, nakon režije ”Noćne/Dnevne straže”, prešao u Hollywood (“Tražen”, “Abraham Lincoln: Lovac na vampire”).
Poslije kraha remakea “Bena Hura”, Bekmambetov je posljednjih godina angažiran kao redatelj ili producent tzv. “screenlife” trilera, u cijelosti sagledanih preko ekrana laptopa, mobitela itd., kao što su “Prekid prijateljstva 1&2”, ”Profil”, ”Pretraživanje”, ”Majka je nestala” i, khm, novi “Rat svjetova”.
Bekmambetov se u “Bez milosti” obilato koristi “screenlife” zadatostima i poseže za multiekranskom vizualnošću kako bi dinamizirao načelno statična zbivanja. Naime, priča prati policajca Chrisa Ravena (Pratt), osumnjičenog za umorstvo supruge Nicole (Annabelle Wallis).
Chris je zavezan u stolici koja bi mogla postati električna i sudi mu AI-jevska sutkinja Maddox (Ferguson). Ironija je da je Chris dio sustava koji će se naći na “suprotnoj strani” kao i lik Toma Cruisea u “Specijalnom izvještaju”: on je potpomogao program Milost i poslao neke osumnjičenike na AI sud bi sad sjedio na njihovom mjestu.
Maddox ga podsjeća na pravila: osumnjičeni ima na dispoziciji digitalni pristup cjelokupnoj bazi podataka, svim mogućim kamerama, privatnim snimkama, grafikama... Ukoliko u idućih 90 minuta ne smanji vjerojatnost krivnje za pet posto (trenutno je na 97.5), bit će pogubljen na licu mjesta jer “sve upućuje na njega”.
Mogla je ovo biti intimna sudska drama s dvoje likova u jednoj prostoriji, čovjekom i umjetnom inteligencijom, mini “12 gnjevnih ljudi”, ali to ne bi bilo interesantno široj publici pa Bekmambetov nabrijava SF akcijsku vizualnost i trilersku tenziju. Dok sat otkucava (film se odvija u približno realnom vremenu) ekrani se množe unutar ekrana i kadar ispunjavaju raznorazne “hologramske” snimke s mobitela, nadzornih i tjelesnih kamera, datoteke, prijenosi sadržaja s društvenih mreža... kako bi namireni bili ADHD gledatelji, navikli na virtualnu sliku i “skrolanje”.
Priča načelno otvara pitanja manjka privatnosti u algoritamskom društveno-mrežnom svijetu tijekom aktualne evolucije AI-ja na koju se gleda skeptičnim očima. Treba li umjetnoj inteligenciji dati da predsjeda pravosudnim sustavom i odlučuje o sudbini osumnjičenih za zločin? Može li AI doista biti nepristran? Maddox je isprve kalkulirana i hladnokrvna, ali čini se da joj se svašta počinje motati po virtualnom umu tijekom interakcija s Chrisom koji se oslanja na ljudski instinkt.
Međutim, nakon obećavajuće prve trećine, (pre)ispitivanja morala i učinkovitosti pravosudnog sustava na tragu “Minority Report” padaju u drugi plan nauštrb prekomjerne dinamizacije razmjerno predvidljivog “murder mystery” zapleta tako da film prestaje biti “thinking man’s” akcijski triler poput “Bjegunca”, a i postaje neodlučan u zauzimanju “pro” ili “contra” stava u vezi AI-ja prije nego u konačnici isporuči poruku “Čovjek ili UI, svi griješimo”, kao i u vezi sveopćeg nadzora koji može pomoći u razotkrivanju zločin(c)a s ovim ili onim kamerama.
Konačnom dojmu ne pomaže ni Pratt. Glumac je daleko dogurao od sporedne uloge u blockbusteru s potpisom Bekmambetova “Wanted”, ali nije Cruise ni Harrison Ford da proda tjeskobu lika suočenog s AI-jem (i cijelog čovječanstva), pa i sami film sjedeći na stolici najveći dio radnje.
Pratt najbolje funkcionira kad je dinamičan (“Čuvari galaksije”) i Bekmambetov to zna pa razbija statiku vizualnom i montažnom kinetikom, što ponekad djeluje efektno, tipa da se Chris nađe usred požara ili kamion projuri tik pored njega zahvaljujući snimkama na ekranu. “Mercy” nije baš tako loš kako ga bije glas, ali je za brzi zaborav. Nevelika je šansa da će se netko sjećati ovog filma do 2029. godine. ** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....