Ajmo se, za početak, pozabaviti naslovom: „Mali roman o tišini“ Semezdina Mehmedinovića uopće nije mali. Tko god ga potraži u izlogu knjižare, vidjet će da je, ako ne baš veliki, a onda barem oveći. Čim ga uzme u ruke, shvatit će da je, bogami, i oteži, jer tristotinjak stranica u tvrdome uvezu nisu zanemariva masa. A jednom kad ga dočita i sklopi, zaključit će kako svojom specifičnom težinom taj libar itekako nadmašuje onu doslovnu, fizičku.
Je li uopće roman, o tome bismo mogli dugo i pretežno uzaludno raspravljati. Oni koji Mehmedinovića, udbaškim žargonom, prate još od „Sarajevo bluesa“, libra napisanog i objavljenog u jeku rata, znaju kako se radi o autoru koji nimalo ne haje za čvrste forme, tijesne definicije i pospremanja u ladice, nego slobodno bordiža ničijom zemljom, prekoračujući granice između poezije, proze i eseja. Zadnjih petnaestak godina tu je širinu još malo protegnuo, dajući oduška svojoj drugoj strasti (i talentu!), pa zapise iluminira osebujnim crtežima s prepoznatljivim autorskim pečatom.
Nisu razmetljive, samodopadne solaže
Preostaje nam, dakle, razmotriti treću riječ iz naslova oko koje ne može biti nikakvoga spora: Semov (tako ga zovu prijatelji) libar, bez obzira na svoju malešnost ili veličinu, i neovisno o tome je li roman ili nije, apsolutno jest knjiga o tišini. I to ne samo onoj iz leksikonske definicije toga pojma, jer se on ne bavi samo stanjem potpune odsutnosti glasova, zvukova ili šumova te izostankom buke.
Glazbeni šmekeri dobro znaju da se veliki blues gitaristi od onih malih ne razlikuju po broju nota odsviranih u jedinici vremena, nego, upravo suprotno, po mjeri vlastite suzdržanosti. Ono što se zaista računa nisu razmetljive, samodopadne solaže, nego pauze i predasi između dionica, dakle, tišine koje počesto znaju zazvoniti moćnije od svih besprijekorno artikuliranih tonova. Tu vrstu autorske strategije bira i Mehmedinović gradeći knjigu od kratkih, rahlih poglavlja koja su ponegdje izbrušena do aforističke sažetosti. Zapisane rečenice važne su mu koliko i one koje je izabrao ne zabilježiti na ekranu/papiru.
No njegova zaokupljenost tišinom nije samo pitanje poetičkog izbora. Odsutnost glasova ovdje, prije svega ostalog, pretpostavlja odsutnost ljudi. I to ne onu povremenu, jer su oni nekamo otišli ili se pripovjedač od njih sklonio, ali će se jednom opet sresti, nego konačnu i neopozivu.
U bogatom ansamblu likova koji sa sobom nose još bogatiji mozaik osobnih priča, nekoliko ih je kojima se pisac povremeno vraća, poput, recimo, Meše Selimovića ili Ismeta Mujezinovića. Puno je više onih – radi se o nekoliko desetaka ljudi – koji figuriraju kao romaneskni epizodisti: brzo, kao što su u libar ušli, iz njega će i izaći. Neki su takozvani obični, mali, anonimni građani, no puno je više onih koji su se uspjeli upisati u nacionalnu ili svjetsku povijest književnog odnosno umjetničkog života, među kojima je i podosta Mehmedinovićevih znanaca. Većina tih likova nisu više živi. Njihove nijansirane, osebujne glasove zaglušila je tišina.
‘Nek‘ onda umrem...‘
Jedan od njih jest i Nenad Radanović, plodni, nagrađivani i prevođeni bosanski pisac, koji je preminuo 2014., dakle, dovoljno davno da ga do danas manje-više svi zaborave. Svojedobno ga je Mehmedinović upitao koliko mu je književnost važna, a „on je stisnuo pesnicu, pa je podigao do čela i rekao: ‘Hajde da kažemo da Meša Selimović nije napisao Derviš i smrt, i da ja sad započnem pisati taj Mešin roman kao svoj. Ja bih pristao da mi ovako‘ – vrti pesnicom na čelu – ‘da mi ovako u glavi raste rak. I dok ja pišem, nek rak napreduje. I kada napišem zadnju rečenicu, i stavim tačku na nju, nek onda umrem.‘“
Semova strast od druge je, manje drastične, pa, ako hoćete, i manje morbidne vrste, no i za njega je književnost pitanje možda ne baš konačnih, ali svakako visokih uloga: „Volio bih da većinu svojih knjiga nisam objavio, pod uvjetom da mi se ni ono što u tim knjigama opisujem nije dogodilo. Tako je bilo, pisao sam onda kad bi se dogodilo nešto važno, a važno je uvijek bilo povezano s ličnom ili kolektivnom tragedijom. Sretni dani nisu materijal za knjigu.“
Svoj autorski credo Mehmedinović je zipovao u sljedeću rečenicu: „Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.“ Taj roman nije oskudijevao nesrećama – u širokom rasponu od ratnih preko emigrantskih sve do zdravstvenih – što će reći da mu materijala nikad nije falilo.
Ne fali ga, vidjet ćete, ni u „Malom romanu o tišini“ koji je, među ostalim, ako ne i prije svega, bolno tužna knjiga o glasovima koji se više ne mogu čuti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....