Bili su mu dovoljni djevojka i pištolj da uđe u legendu: ‘Slijeđenje pravila neće me odvesti tamo gdje želim ići...‘

Počast redatelju Jean-Lucu Godardu i njegovom kult-klasik prvijencu "Do posljednjeg daha" na najbolji je mogući način odao Richard Linklater u filmu "Novi val" ("Nouvelle Vague"). Neki će se možda pitati što jedan američki režiser ima snimati film o francuskom "novovalovcu".

Za nešto tako je naizgled pozvaniji neki Francuz, recimo Michel Hazanavicius koji je 2017. snimio "Neustrašivog" ili "Le redoutable" s Louisom Garrelom u glavnoj ulozi, o nastanku Godardove "Kineskinje" i njegovom zaljubljivanju u 19-godišnju glumicu Anne Wiazemsky.

No, Linklater je ustvari iznimno pogodan za režiju filma "Novi val", a odabrao je uvjerljivog glumačkog debitanta Guillaumea Marbecka, odličnu Zoey Deutch i vrlo solidnog Aubryja Dullina za uloge Godarda, Jean Seberg i Jean-Paula Belmonda. Snimajući "Breathless" ili "À Bout De Souffle" Godard je stekao titulu inovatora i eksperimentatora koji je razbijao pravila i dotadašnje filmske konvencije bacio s Eiffelova tornja zbog postizanja radikalne reinvencije kinematografije (improvizacija i spontanost u redateljskom pristupu, dugi kadrovi, labava naracija, skokoviti montažni rezovi...).

Rođen 1960., iste godine kad je "Do posljednjeg daha" imao premijeru, Linklater je također odbijao igrati po pravilima i ukalupiti se, često eksperimentirajući od prvijenca "Slacker" koji je odigrao važnu ulogu u formiranju američkog nezavisnog filma devedesetih.

Vraćao se periodički Ethanu Hawkeu i Julie Delpy za "Prije svitanja/sumraka/ponoći" kao Godardov suvremenik Francois Truffaut glumcu Jean-Pierreu Léaudu iz "400 udaraca", rabio je pionirsku digitalnu rotoskopsku tehnologiju za "Probuđeni život" i "Replikatora", snimao "Odrastanje" dugih 12 godina...

"400 Blows" prikazuje se u kinu u uvodu Linklaterovog filma i kamera hvata nezaboravne finalne kadrove s mladim Leaudom na valovitoj plaži u odrazu Godardovih sunčanih naočala. S "Nouvelle Vague", prvijencem na francuskom jeziku, američki redatelj u startu ispisuje ljubavno pismo čovjeku (Godard) i pokretu (francuski "novi val") koji su u njemu probudili filmaške porive i promijenili mu život, vraćajući se na njihovo ishodište zvano "Do posljednjeg daha".

Za Godarda i "novi val" Linklaterov film je napravio isto ono što je Tim Burton postigao s "Edom Woodom". Zvuči kao svetogrđe stavljati u istu rečenicu Godarda i Eda Wooda, ali Linklater je, baš poput Burtona, snimio film o strasti za filmaštvom i nekonvencionalnim kreativnim izražavanjem koje je prvoga načinilo velikanom i utjelovljenjem francuskog "novog vala", a drugoga najboljim "najgorim redateljem svih vremena".

Nastavno na to, "Novi val" koketira s komedijom o kaotičnom snimanju filma kao "Ed Wood" i u jednoj gotovo "edwoodovskoj" sceni montažerka (Pauline Belle) upozorava Godarda da ignorira kontinuitet. "Stvarnost nije kontinuitet", filozofira on godardovski, skriven iza sunčanih naočala. To je jedna u nizu Godardovih izjava u vezi snimanja debija "Breathless" na njegov "guerilla shooting" način, računajući i najpoznatiju "Sve što trebaš za film su djevojka i pištolj".

"Što ima više repeticija, postaje mehanički, gubi se život", "Slijeđenje pravila neće me odvesti tamo gdje želim ići", "Razočaranja su trenutna, film je vječan"... filozofirao je on i režirao u trenutku, smišljajući scene u realnom vremenu, na licu mjesta, s glumcima kojima je dozvoljavao improvizaciju i davao škrte upute tipa "Samo bitne geste", te kamermanom Raoulom Coutardom (Matthieu Penchinat), spremnim sjesti u invalidska kolica i provozati se na njima da snimi odgovarajući kadar. Takozvani ponavljajući geg filma jest Godardov povik "Roll camera, Raoul!" ili "Snimaj, Raoul!".

Kako bi rekreirali estetiku "Do posljednjeg daha" i transportirali gledatelja natrag kroz vrijeme, Linklater i njegov direktor fotografije David Chambille snimili su u crno-bijeloj tehnici (35mm, format 4:3) film koji nosi edukativu ulogu i mogao bi nagnati mlađe gledatelje da posegnu za francuskim "novim valom", kao što je Hazanaviciusov "Umjetnik" pozivao na ponovno otkrivanje nijemih klasika.

Stilski, "Nouvelle Vague" djeluje da datira s kraja pedesetih/početka šezdesetih, uključujući i točkice u gornjem desnom kutu kao signal kinooperateru za promjenu rola ("Zovemo to trag cigarete", rekao bi Tyler Durden u "Klubu boraca"). Pojedini kadrovi izgledaju da pripadaju nekom izgubljenom filmu iz te epohe, da su pokupljeni s Godardova montažnog stola ili da je u pitanju "making of" sa snimanja "Breathless".

Filmofili će imati osjećaj kao da su se vratili u dane velikih "novovalovaca" i da su na setu "Do posljednjeg daha". Linklater režira svoj film o snimanju Godardova filma približno onako kao što je Truffaut režirao remek-djelo "Američka noć", ali je i dosljedan vlastitoj poetici pa je "Nouvelle Vague" tzv. "hangout movie". Gledatelj gušta "visiti" s likovima koje kamera voli (posebno Deutch), baš kao u njegovim filmofilskim biserima "Munjeni i zbunjeni" ili "Te lude 80-e". "Novi val" je oda jednog filmofila drugome. Najfilmofilskiji film godine.