Zapažanje o pticama postaje katalizator odličnog američkog nezavisnog filma “Carolina Caroline” redatelja Adama Rehmeiera, jednog od najugodnijih iznenađenja 2026., premijerno pogledanom u amsterdamskom kinu “Pathe Arena”. Naime, Oliver (Kyle Gallner) govori Caroline (Samara Weaving) kako je promatrao ptice na telefonskoj žici. “Ove ptice mogu letjeti bilo gdje u svijetu, zašto se čini da uvijek ostaju na istom mjestu?”, kaže Oliver, govoreći o slobodi, provodnoj niti filma.
Caroline je kao jedna od tih ptica. Ona nikako da odleti iz teksaškoga gradića usred ničega, gdje radi na benzinskoj crpki, slažući artikle i čisteći toalete. Njezin otac (John Gries) oduvijek je želio poći u Ekvador, ali nije nikad uspio. “Da možeš raditi štogod hoćeš, što bi radila?”, pita je Oliver koji je tu “samo u prolazu” i izveo je prijevaru s novčanicama na crpki, mijenjajući manje za veće. “Putovala Južnom Karolinom”, odgovara Caroline.
Ona bi tamo pošla i da pronađe majku (fantastična epizoda Kyre Sedgwick) godinama nakon što ju je ostavila kad je bila klinka. Upravo taj osjećaj zarobljenosti, ne samo zaljubljenosti, potiče Caroline da se otisne s Oliverom u Chevroletu i zgrabi “američki san”, uz njihovu magnetičnu kemiju, privlačnost, ali i nježnost koju glumci u najboljim dosadašnjim ulogama karijere isijavaju u svakom kadru poput elektriciteta. Glumci su ponaosob izvrsni, kao par još bolji.
Weaving potiče fanove da se još više zaljube u nju, ma koliko se to činilo nemoguće. Samara je poznata po snažnim ženskim likovima iz žanrovskih filmova tipa “Babysitter”, “Ready or Not 1&2”, “Eenie Meanie” itd., ali Caroline je najranjivija, a njezin karakterni luk od nevine djevojke do prevarantice i pljačkašice banaka pažljivo je glumački i redateljski izveden do devastirajućeg finala.
Naizgled se ona mijenja kad stavi crnu vlasulju tijekom pljački i podsjeća na Rose McGowan iz “Doom Generation”, pa i Brigitte Nielsen iz “Policajca s Beverly Hillsa II” (mogući (“hommage”), ali tragovi stare Caroline još uvijek su vidljivi, kao prilikom susreta s usplahirenom majkom i klinkom u banci.
Garner je pokazao veliki potencijal u “Strange Darling” i prijašnjem “indie” filmu redatelja Rehmeiera “Dinner In America”, a ovdje se definitivno potvrđuje kao jedan od najboljih glumaca mlađe generacije, posjedujući nešto od karizmatičnog buntovništva Jamesa Deana.
Oliver ima interesantan “eat the rich” kut gledanja u vezi prijevara kojim pridobiva Caroline da kaže “Nauči me kako varati”, neovisno o tome što to nije u redu: on u široj slici uzima novac od prebogatih korporacija kako bi osigurao budućnost, nikad nesigurniju za mlade ljude.
Zahvaljujući glumcima gledatelj je smjesta uvučen u priču i osjeća konekciju među likovima dublju od puke međusobne atrakcije tijekom njihove “hit the road” avanture. I sam film biva nešto više od kriminalističke “road movie” drame o mladim i ludo zaljubljenim ljudima kivnima na svijet i sustav koji će postupno izgubiti kontrolu na krivoj strani zakona (“Opljačkajmo cijeli svijet!”).
To je postao zaseban žanr od premijere pionirskog novohollywoodskog klasika “Bonnie & Clyde”, a nakon preludija s “Gun Crazy” i “Breathless”, osobito popularan u sedamdesetima i devedesetima (“Badlands”, “Wild At Heart”, remake “Gun Crazy”, “True Romance”, “Natural Born Killers”, “Queen & Slim”... čak i “Thelma i Louise” i “Love Lies Bleeding” kao feminističke inverzije).
Gotovo svaki od navedenih filmova usađen je u DNK kod “Carolina Caroline” koji izgleda kao da bi se mogao odvijati sedamdesetih i devedesetih, možda i najviše “Prava romansa” koju Rehmeier i Weaving homažiraju odjevnim kombinacijama glavnog ženskog lika.
Međutim, film promišljeno nadograđuje žanr s dosta opipljive krimi-trilerske opasnosti, intimne karakterne i obiteljske drame te “americane”, izgledajući kao filmovana country pjesma (soundtrack je sastavljen od glazbe tog tipa, uz ugođajni “score” Christophera Beara). Likovi govore o smislu života i moralu, pitajući se “Kako znamo jesmo li dobri ljudi koji se pretvaraju da su loši ili loši ljudi koji se pretvaraju da su dobri?”, što baš i nismo čuli u prijašnjim filmovima.
Režija je lirska, gotovo malickovska, s nekim divnim simboličnim i katarzičkim trenucima, kao što su polijetanje ptica na žici i prizor Caroline u odrazu prozora automobila tijekom vožnje po kiši, s kapima kako klize s njezina lica poput suza. “Carolina Caroline” spada u vrhunce filmske 2026. godine. **** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....