Strpati psihološku dramu u kategoriju komedije ili mjuzikla može samo Zlatni globus. Upravo je u toj kategoriji glumica Rose Byrne bila nominirana za ulogu u filmu “Kad bih imala noge, nabila bih te” (“If I Had Legs, I’d Kick You”) redateljice i scenaristice Mary Bronstein. Uistinu nevjerojatno.
“Kad bih imala noge, nabila bih te” prije svega je drama psihološke vrste o polaganom silasku u ludilo mlade majke koju neustrašivo glumi Byrne, k tome jedno od gledateljski najuznemirujućih i najiscrpljujućih iskustava u posljednje vrijeme, na granici horora.
Djelomični bljeskovi subverzivnog crnog humora (hrčak) teško da mogu svesti film pod komediju, odnosno to je tek rubno. Možda je Zlatnom globusu bilo do subverzije unutar kategorije, tko zna. No, veća je subverzija što je Subversive Film Festival hrvatsku premijeru “If I Had Legs, I’d Kick You” postavio svega tjedan nakon Majčinog dana.
Ovo je košmarni, tjeskobni, gotovo hororski film o majčinstvu koje dovodi u pitanje postavljajući gledatelja u um jedne mame na rubu živčanog sloma i prateći situacije u njezinom životu dok gradiraju s lošega na gore. Na tom rubu već od prvih kadrova nalazi se terapeutica Linda koja je dosegnula točku pucanja i njezini živci vise o niti da joj i samoj treba terapija, stoga svako toliko legne na kauč nezainteresiranog kolege (glumi ga Conan O’Brien, voditelj dodjele Oscara).
Linda sama skrbi o bolesnoj kćerki (Delaney Quinn) dok njezin suprug (Christian Slater) plovi s američkom mornaricom daleko od kuće. Kćerka pati od misteriozne kronične bolesti i to zahtijeva konstantnu skrb. “Mama je rastezljiva, od plastelina”, govori na početku filma Lindina kći koju strateški ne vidimo, niti joj doznajemo ime.
Doista, “plastelinska” Linda se rasteže da sve stigne, ali je sve izgubljenija u prijevodu majčinstva. “Samo želim da mi netko kaže što da radim”, jada se žena koju istinski ne slušaju ni muž (preko telefona) ni terapeut, toliko da ih vrišteći pita “Čujete li me?!”, a inače ima običaj vrisnuti u jastuk, da priguši krik.
Uz sve nedaće, Linda ima problema i s pacijenticom (Danielle Macdonald), još mlađom majkom koja joj ostavlja bebu tijekom jedne seanse i nestaje bez traga, što bi izgleda i terapeutica najradije napravila (“Trebam biti sama!”) u povišenim trenucima anksioznosti i stresa kakvima obiluje film nerijetko ovjekovječen u tjeskobnim, klaustrofobičnim krupnim planovima snimatelja Christophera Messine.
I strop u njezinom stanu se urušava, poplavljuje unutrašnjost i ostavlja rupu u plafonu, tako da je prisiljena preseliti se u jeftini motel gdje upoznaje Jamesa (reper A$AP Rocky) i sve češće poseže za pićem i marihuanom, ostavljajući kći samu u sobi. Srušeni strop efektno simbolizira Lindin sve urušeniji život i pukotinu u njezinoj duši, a njegov sve širi otvor svojevrsnu crnu rupu u koju ona upada simbolički, ponekad i doslovno u šačici košmarno-snolikih, nadrealnih scena.
Redateljica Bronstein mogla je cijeli pamtljivo naslovljeni film (ponovimo još jednom “Kad bih imala noge, nabila bih te”) režirati u nadrealnom ključu, čime bi ga možda načinila lakšim za gledanje, ako ne i boljim, ali očito joj nije bila namjera olakšati iskustvo. “If I Had Legs, I’d Kick You” je režiran kaotičnom energijom približno dvosatnog napada panike, kakvi znaju biti filmovi braće Safdie (“Uncut Gems”).
Nastavno na to, ne čudi da je jedan od producenata “Kad bih imala noge, nabila bih te” Josh Safdie (“Marty veličanstveni”), iako Linda nema scenu mahnitog trčanja kao likovi Roberta Pattinsona, Adama Sandlera i Timotheeja Chalameta. Beizlazna spirala kaosa i neuroze ponekad djeluje “too much” i prijeti otupiti osjećaje gledatelja dok “If I Had Legs, I’d Kick You” oko polovice (zamalo) gubi momentum u skretanjima s glavnog kolosijeka (Lindin odnos s Jamesom).
Ipak, treba cijeniti što je Bronstein postigla, makar je ovo jedan od onih filmova koji ne zovu na repete. Bronstein je snimila ono što se Marielle Heller nije usudila s “Nightbitch” iz 2024., mračniju verziju “Tully” Jasona Reitmana s kojom bi se mogla gledati maratonski.
A u trenucima kad film počne padati uzdiže ga Byrne. Australska glumica pokazala je veliki dramski talent još u “Wicker Parku” iz 2004. i potpisnik ovih redaka živo se sjeća njezine izvedbe, ali nakon toga većinski je glumila u komedijama i sad je napokon dobila priliku zasjati.
Za ulogu je Rose osvojila nagradu na Berlinaleu i zasluženo nominirana za Oscara: ona prolazi glavom kroz zid i doseže intenzitet Gene Rowlands u “Ženi pod utjecajem”. Imala je tu nesreću da joj je u oskarovskoj konkurenciji bila Jessie Buckley (“Hamnet”). Neke druge godine dobila bi Oscara za ovakvu izvedbu. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....