Konzerviranu hranu još uvijek nevoljko grabimo s polica trgovina, no za nekim konzerviranim namirnicama, poput tune ili kukuruza, ipak posegnemo - što zbog cijene, što zbog nedostupnosti svježe robe. Ipak, vrlo često pomislimo da pod konzerviranu hranu spadaju samo "konzerve" - naše su bake pripremale zimnicu, čuvajući povrće ili voće u staklenkama.
Danas nam ne pada napamet uz sve obaveze još i zimnicu kuhati - stoga ovih pet namirnica ipak valja kupiti bez straha, uvijek će dobro doći:
Rajčice u konzervi
1,49 eur
Osnovne su, nevjerojatno svestrane – i vjerojatno već imate koju konzervu doma.
No, ono što mnogi ne znaju, kaže registrirana dijetetičarka i autorica knjige How to Not Eat Ultraprocessed Nichola Ludlam-Raine, jest da rajčice u konzervi mogu biti hranjivije od svježih, prenosi Daily Mail.
„Rajčice u konzervi su temelj svake smočnice – odličan su izvor vitamina C i računaju se kao jedna od pet dnevnih porcija voća i povrća“, kaže ona.
„Sadrže i tvar zvanu likopen – i to u većim količinama nego svježe rajčice.“
Likopen je snažan antioksidans povezan sa smanjenim rizikom od kroničnih bolesti poput raka prostate, pluća i želuca, a ima i zaštitni učinak na srce i krvne žile. Pokazano je i da sok od rajčice pomaže u oporavku mišića nakon vježbanja.
Likopen rajčicama daje njihovu karakterističnu crvenu boju, a postaje još učinkovitiji kada se plodovi kuhaju – što znači da rajčice u konzervi, koje se termički obrađuju radi očuvanja, imaju prednost pred svježima. Kuhanje dodatno povećava količinu likopena, kaže Ludlam-Raine – stoga ih slobodno dodajte u svaku juhu ili varivo koje pripremate.
Skuša u konzervi
2,99 eura
Konzervirana riba je još jedna supernamirnica iz smočnice, kažu stručnjaci.
„Posebno za one koji ne jedu mnogo mliječnih proizvoda“, kaže pedijatrijska dijetetičarka Emma Shafqat, „konzervirana riba može biti izvrstan izvor kalcija.“
Skuša u konzervi prepuna je omega-3 masnih kiselina i kalcija (zahvaljujući sitnim, jestivim kostima). Kako biste iskoristili sve prednosti, držite se manjih riba poput sardina i skuša. Također, losos u konzervi je odlična opcija – iako obično nešto skuplja.
„Uvijek imam nekoliko konzervi sardina u umaku od rajčice kod kuće“, kaže Shafqat.
„Prepune su omega-3 masnih kiselina, koje tijelo ne može samo proizvesti, ali su ključne za zdravlje mozga, srca i stanica.
Ako ih kupite u umaku od rajčice, dobijete i sve prednosti rajčice.“
Tuna u konzervi, iako dobar izvor nemasnih proteina, nema iste prednosti – jer se omega-3 masnoće često izdvajaju i koriste u dodacima prehrani, dodaje Shafqat.
Slanutak u konzervi
1,15 eur
Nedavna istraživanja sugeriraju da bi konzerva slanutka dnevno mogla biti ključ u borbi protiv visokog kolesterola – jednog od glavnih uzroka srčanih bolesti i moždanog udara. Znanstvenici iz SAD-a otkrili su da su osobe koje su tri mjeseca svakodnevno jele slanutak u konzervi snizile visoku razinu „loših“ masnoća na normalnu.
Pun je hranjivih tvari, uključujući vlakna, željezo, folnu kiselinu i vitamin C, a pola šalice sadrži gotovo 20 grama proteina. Slanutak pomaže i u regulaciji tjelesne težine, kontroli šećera u krvi i probavi.
„Slanutak je vrlo bogat željezom i, što je najbolje, bež boje – pa ga možete ubaciti u gotovo svako jelo, a da ga izbirljivi ne primijete“, kaže Shafqat.
„Volim ga zgnječiti i dodati u umake ili jela poput makarona sa sirom – daje dodatnu dozu željeza, a ne osjeti se u okusu. Maslacem obogaćeni grah (tzv. butter beans) ima sličan učinak – i također je pun vlakana.“
Leća u konzervi
1,49 eur
Još jedna osnovna namirnica za svaku smočnicu. Poput slanutka, leća je izvrstan izvor biljnih proteina, vlakana, željeza, folne kiseline, magnezija i kalija. Jedna šalica leće sadrži čak 18 grama proteina i 16 grama vlakana, a dokazano potiče rast zdravih crijevnih bakterija.
Konzervirana leća posebno je praktična jer se ne mora prethodno namakati. „Volim dodati konzerviranu leću kad kuham rižu“, kaže Shafqat.
Crna leća posebno je dobra, dodaje, jer ima više proteina i vlakana od crvene ili smeđe.
Breskve u konzervi
1,46 eur
Samo 80 grama konzerviranog voća računa se kao jedna od vaših pet dnevnih porcija – a možete ga dodati u zobenu kašu ili jogurt za doručak. Vjerojatno imate neku zaboravljenu konzervu na dnu ormarića, ali dijetetičarka Nichola Ludlam-Raine misli da je vrijeme da se konzervirano voće vrati u modu.
„Bilo koja vrsta konzerviranog voća lijep je dodatak jogurtu ili kefiru za doručak, ili zdrav desert. Odlično je ako vam je ponestalo svježeg voća – a porcija od 80 g računa se kao jedna od pet dnevnih.“
Iako se vitamin C smanjuje tijekom konzerviranja, vitamini A i E – važni za kosti, kožu i oči – zapravo se bolje čuvaju u tom procesu.
Samo pripazite da birate voće u vlastitom soku, a ne u sirupu, kako biste izbjegli višak šećera.
Povijest konzervirane hrane
Konzerviranje hrane nije najstariji način očuvanja svježine namirnica, ali je u posljednjih 200 godina, održalo mnogo ljudi na životu.
Krajem 18. stoljeća francuska je vlada raspisala natječaj za europske izumitelje. Onaj tko pronađe učinkovit način za dugotrajno očuvanje hrane za francusku vojsku osvojit će novčanu nagradu. Trebalo je petnaest godina da itko uspije, ali naposljetku je Nicolas Appert 1809. godine dobio 12.000 franaka od Napoleonove administracije dokazavši da se toplinski zatvorene posude mogu koristiti za dugotrajno čuvanje mesa, voća, ribe i povrća.
Godine 1817. Englez William Underwood, proizvođač konzervi, preselio se u Sjedinjene Države. Njegova tvrtka William Underwood Company iz Bostona postala je poznata po opskrbljivanju ekspedicija i vojnika tijekom Američkog građanskog rata.
Neki izvori tvrde da upravo od Underwooda potječe riječ can („konzerva“), jer su, navodno, knjigovođe tvrtke 1839. godine počele skraćivati izraz tin canisters u jednostavno cans.
Za vojnike, mornare i doseljenike konzervirana je hrana bila neprocjenjiv resurs koji je mogao spriječiti ozbiljne prehrambene nedostatke. Sredinom 19. stoljeća, prije Građanskog rata, konzervirana hrana uglavnom je bila namijenjena ljudima u ekstremnim situacijama – bilo da se radi o arktičkim istraživačima ili onima koji su plovili Atlantikom mjesecima.
Konzerviranje je omogućilo dostupnost hrane izvan sezone i daleko od mjesta porijekla, čime je postala privlačna i bogatijim slojevima. Bogati kolonisti ili imigranti mogli su nabaviti okuse svoje domovine – ili nešto slično – uvozom tih konzerviranih namirnica, koje su tada bile vrlo skupe, prenosi Atlasobscura.
No, kako je konzervirana hrana postajala sve dostupnija, tako je rasla i skepsa. Industrijski konzervirana hrana, u neprozirnim posudama nepoznatog porijekla – jedino što se o njoj znalo, pisalo je na etiketi.To je bila velika promjena u odnosu na način na koji su ljudi dotad birali hranu – dodirom, mirisom, težinom, izgledom – kako bi znali je li svježa i jestiva.
Do 1950-ih, Sjedinjene Države ulaze u „zlatno doba prerađene hrane“ – razdoblje kada su ljudi doista obožavali konzerviranu hranu. Tvrtke su poticale potrošače izdavanjem kuharica i radijskih emisija koje su veličale praktičnost konzervirane hrane. Za domaćice navikle na kuhanje od nule s lokalnim sastojcima, to je bila prava revolucija, piše Atlasobscura.
Dugi rok trajanja
U svijetu, konzervirana hrana ponovno postaje hit zahvaljujući trendu „conservas“ – luksuznih konzervi morskih plodova iz Portugala i Španjolske koje se u modernim vinskim barovima poslužuju izravno iz limenke. Čak i grah iz konzerve doživljava preporod – poznati brend S&W lansirao je liniju rijetkih sorti graha (poput pinquito i Jacob’s cattle) kao alternativu „klasičnim“ varijantama.
Većina konzervi ima oznaku „upotrijebiti do“, ali postoje brojni slučajevi ljudi koji su jeli konzerve stare desetljećima – pa čak i više od sto godina.
Visoke temperature koje se koriste u procesu konzerviranja ne samo da vakuumski zatvaraju posudu, već bi trebale i uništiti sve potencijalno štetne mikroorganizme u njenoj unutrašnjosti. Ako se postupak provede ispravno, u sterilnim uvjetima, konzervirano meso i povrće mogu trajati do pet godina – ili čak neograničeno dugo, prema USDA-u, (U.S. Department of Agriculture).
No, nakon što se konzerva otvori, vrijeme počinje otkucavati. Hranu iz konzerve tada treba prebaciti u čiste posude i čuvati u hladnjaku. Ipak, iako konzerva graha tehnički može trajati gotovo neograničeno, vjerojatno je nećete poželjeti jesti nakon nekoliko desetljeća. Što je dulje prošlo od roka trajanja, veća je vjerojatnost da ćete primijetiti pad kvalitete – bilo u okusu, teksturi ili boji.
Najvažnije pravilo
Kao opće pravilo vrijedi zapamtiti da kisele namirnice, poput umaka od rajčice, ananasa ili salse, zadržavaju svoju kvalitetu do 18 mjeseci nakon konzerviranja, ali s vremenom mogu početi nagrizati samu konzervu.
Nekisele namirnice, poput mesa, ribe i povrća, mogu trajati do pet godina, prema podacima USDA.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....