Povjesničarka Ana Radaković zna da ne treba uvijek vjerovati obiteljskim pričama o prošlosti.
Jedna ju je, međutim, pratila godinama – priča njezine prabake Stanojke Đurić, liječnice, nositeljice partizanske spomenice i logorašice, zatočene tijekom sukoba između Komunističke partije Jugoslavije i Informbiroa te Sovjetskog Saveza.
"Prvi put sam za Stanojku čula od djeda, čija je bila teta. Saznala sam za nju kroz obiteljske anegdote, uvijek uz djedov komentar: ‘Sad kad studiraš povijest, mogla bi ispričati njezinu priču.‘ Tijekom studija, međutim, njezino ime sam pronašla samo u nekoliko fusnota", rekla je Radaković, piše Milica Radenković Jeremić za BBC.
Stanojka Đurić, koja je u Drugom svjetskom ratu stekla čin potpukovnice, bila je u logoru sedam godina, što je najdulja kazna koju su odslužile logorašice.
Spletom okolnosti, koje Ana Radaković naziva "sudbonosnim", Stanojkina priča se rasplela kada je povjesničarka Ljubinka Škodrić, iz Instituta za suvremenu povijest, napisala knjigu "Žene s Golog otoka".
"Tema Golog otoka i Informbiroa raširena je u historiografiji, ali kažnjavanjem žena i njihovim logorskim iskustvom manje su se bavili povjesničari, a više publicisti", kaže Škodrić.
Od 1948. do 1955. godine oko 16.000 ljudi završilo je u logorima zbog navodne podrške Sovjetskom Savezu. Žene, kojih je među njima bilo oko tisuću, bile su zatočene na nekoliko mjesta u Jugoslaviji – u Ramskom ritu, blizu Velikog Gradišta, na hrvatskim otocima Sveti Grgur i Goli otok te u Stocu u Bosni i Hercegovini.
Kažnjeno i gotovo 200 učenika i studenata
Većina ih je preživjela, ali prošle su kroz toliko psihičke i fizičke torture da su neke svjedočile kako je Goli otok bio gori od nacističke tvornice smrti u Auschwitzu.
"Ne sanjam Ravensbrück ni Auschwitz, ali Goli otok i sve što se na njemu dogodilo me i danas ne napušta. I danas me proganja i u snovima i na javi", rekla je jedna od osuđenica, Novka Vuksanović, koja je tijekom rata bila u logoru Banjica, a kasnije u Auschwitzu i Ravensbrücku.
Pažljiviji promatrači mogli su naslutiti, ali većina nije mogla ni pretpostaviti, da će se Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i Sovjetski Savez (SKP), najistaknutiji članovi Informbiroa, sukobiti, te da će do jučer "veliki Staljin" pasti s prijestolja.
Rezoluciju Informbiroa iz 1948., kojom je KPJ isključen iz ovog saveza, a jugoslavensko vodstvo optuženo za "provođenje neprijateljske politike prema Sovjetskom Savezu i SKP-u", mnogi su doživjeli kao "dramatičnu i emotivnu", piše Škodrić.
"To je doba obnove i izgradnje zemlje, vjere u budućnost, suradnje sa Sovjetskim Savezom. Odjednom dolazi do prekida odnosa i kritike jugoslavenske politike. Za mnoge je to bio grom iz vedra neba", kaže Škodrić.
Taj je grom udario nešto jače, pa su uslijedila pitanja i sumnje. Ali svako javno izražavanje sumnje u nevinost politike KPJ-a moglo bi biti opasno.
Među uhićenima bilo je članova stranke, koji su na sastancima izražavali vlastito mišljenje, ali bilo je i onih koji su završili u logorima jer su podržavali svoju braću, sinove, muževe i očeve.
Kažnjene su kućanice, radnici, zaposlenici, ali i gotovo 200 učenika i studenata. Ponekad su njihovi navodni prekršaji bili trivijalni.
Puno veći pakao na otoku Sveti Grgur
Jedna od zatvorenica – Jovanka Zhanni Lebl, koja je u logorima provela dvije godine, rekla je da je uhićena zbog viceva koje je pričala o Titu.
"Kako se palo u ponor – često nisu dramatične već banalne priče", napisala je Lebl, prenosi Škodrić u knjizi.
Prema podacima sačuvanim u zapisima istrage Stanojke Đurić, ova je liječnica uhićena u rujnu 1948., u vrijeme kada je bila visokopozicionirana u Partiji, piše BBC.
"Stanojka je otvoreno izrazila mišljenje koje se nije toliko odnosilo na rezoluciju Informbiroa koliko na metode koje je sustav primijenio kao odgovor na nju.
Zapisnici s istrage sadrže neke efemerne pritužbe, pa joj se pripisuje spavanje na stranačkim sastancima, što više ukazuje na kampanju protiv nje nego na bilo kakav stvarni zločin", kaže Radaković.
Za one kažnjene zbog IB-a formirani su posebni logori. Prvi ženski logor izgrađen je u Ramskom ritu, močvarnom području u blizini Velikog Gradišta, na istoku Srbije, gdje su zatvorenice stizale od sredine 1949. godine.
Iako su fizički i psihički zlostavljane u tim teglenicama, okružene bodljikavom žicom, žene su doživjele puno veći pakao kada su 1950. otišle na otok Sveti Grgur, a otprilike godinu dana kasnije na Goli otok.
Žene su u stočnim vagonima, vezane jedna za drugu, prevezene u surove logore za mučenje na Jadranu, a zatim na brod "Punta", u čiju su utrobu bačene, piše Škodrić.
Čim su kročile na otok, dočekala ih je baraža drugih osuđenica koje su ih udarale, pljuvale po njima, vrijeđale ih dok su prolazile.
Čišćenje kanalizacije golim rukama
Nošenje teškog kamena – slika koja se često povezuje s mučenjem logoraša – bio je samo jedan od mnogih oblika mučenja.
Žene koje nisu htjele promijeniti svoje stavove, javno reći što uprava očekuje od njih ili otkriti imena navodnih suradnika protiv jugoslavenskog vodstva, bile su "bojkotirane".
Bojkot je značio da su dobivale najteže poslove, drugima je bilo zabranjeno razgovarati s njima, hranu su dobivale posljednje, a mogle su spavati samo ispod kreveta, i to uz česta noćna buđenja.
Stanojka Đurić bila je jedna od žena koje su najdulje provele pod "bojkotom". "U zapisniku su za nju zapisali ‘nepopravljivo‘", kaže Radaković.
Nakon teškog rada uslijedilo je poniženje i psihička tortura. Jedna od kazni bila je čišćenje kanalizacije golim rukama.
Nakon čišćenja septičkih odvoda, žene u grupi zvanoj "toalet" nisu smjele danima presvlačiti ili prati odjeću.
Kada je Staljin umro 1953. godine, tri zatvorenice bile su prisiljene nositi crne šalove, a zatim su čistile kanalizaciju golim rukama dok su ostale gledale, izvještava Škodrić u knjizi svjedočanstava.
Zatim je izvedena predstava u kojoj su karikirali kako oplakuju Staljina. Ponižavajuće predstave bile su redovite.
"To su bile monstruozne komedije, da nas ponize. I morale smo to raditi jer bismo inače dobile batine", rekla je Dragica Srzentić, zatočena u logoru kod Stoca.
Ta istaknuta članica partije i diplomatkinja nosila je povijesno pismo Josipa Broza Titu Staljinu, ali je kasnije završila u koncentracijskom logoru. Za mnoge žene teže od samih kazni bilo je to što su se bivši suborci pokazali njihovim krvnicima.
‘Preobrazovane‘ žene i ‘banda‘
Od početka, unutar žice ili otoka, pažljivo se njegovala i isticala podjela na "preobrazovane", žene koje su govorile i radile ono što je uprava od njih očekivala i stoga su dobivale poseban tretman, i druge – "bandu", koje nisu htjele odustati od vlastitih riječi.
Suradnja pojedinih zatočenica s upravom logora bila je i u drugim logorima – to je bio oblik borbe za osobni opstanak, kaže Škodrić.
"U logorima za IB zatvorenike, međutim, do izražaja je došla želja uprave da što više angažira muške i ženske zatvorenike kako bi radili na preodgoju onih koji nisu pristali na suradnju i promjenu stava", objašnjava.
Okretanje žena jedne protiv druge stvaralo je nezamislive situacije.
"Čini mi se da su me najviše tukle dvije žene koje su bile sa mnom u logoru Banjica", ispričala je Novka Vuksanović o jednom od mnogih puta kada je provučena kroz barikadu.
U vrijeme uhićenja, Novka je bila šefica pravnog odjela Ministarstva poljoprivrede, dok je rat provela u nacističkim logorima – od Banjice do Auschwitza i Ravensbrücka.
"Nigdje, ni u jednom logoru, nisu se toliko trudili poniziti čovjeka, napraviti od njega krpu, moralnu nakazu, uništiti ga i osakatiti iznutra. Na Golom su pokušali poljuljati, poništiti i osakatiti tvoj moral. Morao si odavde otići kao duhovni invalid, zgađen sam sobom, posramljen, patio je cijeli svoj prošli život", rekla je Novka Vuksanović.
Ljubinka Škodrić kaže da su podjele među zatvorenicima nagrizale "suosjećanje i održavanje bliskih veza", bojali su se jedni drugih.
"Metode koje su primijenjene utjecale su na biološko zdravlje. Žene su imale hormonalne poremećaje, neke su sumnjale da im se u hranu daje (toksični) brom", kaže povjesničarka.
Posljednji osuđenici pušteni su iz logora 1955. za Dan Republike – 29. studenoga. Među njima bila je i Stanojka Đurić, koja je ostatak života provela u Beogradu, kao liječnica u zdravstvenom centru. Nije se udavala i imala djecu.
Istražiteljica se nije pokajala
Živjela je u malom stanu, prilično mirno i povučeno. Nije pričala o onome što je doživjela, kaže Radaković na temelju obiteljskih sjećanja.
Ako bismo usporedili njezin život prije zatvora, kada je bila istaknuta članica stranke, i poslije, može se vidjeti povlačenje koje ukazuje na traumatično iskustvo, kaže povjesničarka.
To je iskustvo posredno utjecalo na obitelj, kaže. Njezin djed živio je sa sviješću da "svatko može biti izbrisan unatoč svim svojim naporima, trudu, možda i ispravnim stavovima".
"Odrastajući, uvijek sam mislila da je moj djed bio vrlo oprezan čovjek, ali taj oprez je možda proizišao iz Stanojkina iskustva", kaže s neskrivenim ponosom na Stanojkinu nepokolebljivost.
Škodrić kaže da su nakon izlaska iz logora patile i zatočenice koje su ostale dosljedne vlastitim stavovima, kao i one koje su se "preobratile".
"Oni koji su pružali otpor imali su moralno zadovoljstvo dostojanstvenog života. Oni koji su pristali na upotrebu brutalnosti vjerojatno su morali živjeti s tim teretom", kaže.
Ona također ističe specifične okolnosti u kojima su se određene žene našle kada su pristale na suradnju s upravom.
"Betika Romano, koja je bila voditeljica logorskog kolektiva, završila je u zatvoru nekoliko mjeseci nakon što je rodila, a u istom razdoblju uhićen je i njezin suprug", navodi se u jednoj od sudbina.
Činjenica da su počinitelji nasilja često bili jučerašnji suborci pokazuje "koliko je lako pod utjecajem ideologije i propagande utjecati na pojedince da primjenjuju represivne metode prema onima koji su im najbliži", smatra Škodrić.
Jedna od rijetkih žena optuženih za nasilje koja je javno progovorila bila je Marija Zelić, istražiteljica i učiteljica logora prvo u Ramskom ritu, a zatim na Svetom Grguru i Golom otoku.
U razgovoru s novinarkom Svetlanom Lukić 1989. godine, Zelić je odbacila sve optužbe da je koristila fizičko nasilje.
"Bilo mi je jako važno uvjeriti ih da su izdajnice, da ih navedem da razmisle o svojoj izdaji, stalno sam to ponavljala: ‘Vi ste izdajnice Partije! Izdale ste Partiju! Izdale ste je kada joj je bilo najteže!" rekla je Zelić.
Bilo je to opasno vrijeme
Međutim, ostala je uvjerena u ispravnost vlastitih postupaka – jer, kako je rekla, bilo je to opasno vrijeme u kojem se vjerovalo da neprijatelj može napasti u svakom trenutku, tvrdeći da nitko od njezinih kolega nije sadist.
Trebala su desetljeća da žene progovore, a kada bi to učinile, njihova priznanja su dovedena u pitanje.
"Očekivalo se da će svjedočanstvo žena slijediti muško ili čak da će ostati tihe."
"Novinarka Dragana Marković, koja je prva pisala o ženskim logorima na Golom otoku, kaže: ‘Žene uglavnom šute, i možda je tako i bolje‘", kaže Škodrić.
Kada je počela proučavati iskustvo logorašica, naišla je na komentare da je odabrala temu koja "nije dovoljno značajna, te da uključuje mali broj žena".
Za nju je to, međutim, bilo važno jer je "razdoblje sukoba s IB-om bilo prekretnica" u zaustavljanju razvoja ženskih prava nakon Drugog svjetskog rata, kada su žene dobile ista zakonska i politička prava kao i muškarci.
"Tijekom sukoba s IB-om, veliki broj aktivnih žena je kažnjen, što je bila poruka drugim ženama da se povuku", kaže Škodrić.
Posljednje poglavlje njezine knjige nosi naslov "Svijet depopuliranih – i žrtve i krvnici".
Radaković se može poistovjetiti sa sudbinom zatvorenica, od kojih je većina bila zatvorena kada su imale između 20 i 40 godina, što je ujedno i njezina dob.
"Vrijeme koje je trebalo biti najproduktivnije, i privatno i profesionalno, prekinuto je na način da je bilo vrlo teško vratiti se životu nakon boravka u logoru", kaže.
Ona također povlači širu paralelu s današnjim trenutkom.
"Bile su komunistkinje, živjele su žensku emancipaciju i bile su poticane da javno izraze svoje mišljenje. A onda odjednom više nije bilo prihvatljivo. Čak i danas nam se šalje poruka: ‘Trebate govoriti, slobodno recite što mislite, ali ne sve‘", piše BBC.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....