Svake godine, tisuće ljudi diljem svijeta odluče nestati bez traga - napustiti svoje domove, poslove i obitelji, te započeti novi život. No u Japanu ovaj fenomen ima posebno ime i duboko ukorijenjeno društveno značenje: jouhatsu, što doslovno znači “isparavanje”. Riječ opisuje ljude koji se namjerno povuku iz svojih života i skrivaju svoj identitet, ponekad desetljećima, prenosi BBC.
Zašto ljudi nestaju?
Razlozi za ovakav radikalan potez različiti su: od dugova i propalih brakova, do neuspjeha u karijeri ili želje da se pobjegne od društvenog pritiska. Jedan od “jouhatsua”, Sugimoto (42), ispričao je za BBC da je pobjegao jer nije mogao podnijeti očekivanja da preuzme obiteljski posao u svom rodnom gradu:
“Zasićen ljudskim odnosima, uzeo sam mali kofer i nestao. Jednostavno sam pobjegao.”
Za mnoge ovaj čin znači oslobađanje od života u kojem se osjećaju zarobljeno, ali cijena je gotovo uvijek trajna bol i prekid s obitelji, navodi BBC.
Industrija “noćnih selidbi”
Kako bi olakšali ovakav bijeg, u Japanu postoje tvrtke specijalizirane za “noćne selidbe”. Ove agencije diskretno pomažu ljudima da nestanu - premještaju ih potajno, osiguravaju skrovišta i ponekad im pomažu pronaći novi posao.
Sho Hatori, koji je 1990-ih osnovao jednu takvu tvrtku, rekao je za BBC da su ga iznenadili razlozi klijenata:
“Mislio sam da će financijski problemi biti glavni motiv. Ali ljudi nestaju i zbog društvenih razloga - propalog braka, neuspjeha na fakultetu ili bježe od zlostavljanja.”
Društveni i pravni kontekst
Fenomen “jouhatsua” prvi put je prepoznat 1960-ih. U zemlji s niskom stopom razvoda, mnogima je “isparavanje” izgledalo lakše od službenog prekida braka.
Kako ističe sociolog Hiroki Nakamori za BBC, japanski pravni sustav dodatno pogoduje ovoj praksi: banke dopuštaju nestalim osobama podizanje novca bez posebnih provjera, policija se ne uključuje osim u slučaju zločina ili nesreće, a obitelj nema pristup snimkama nadzornih kamera. To znači da su bližnji često osuđeni na privatne detektive ili jednostavno moraju čekati.
Za one koji ostaju, to zna biti nepodnošljivo. Majka čiji je 22-godišnji sin nestao, izjavila je za BBC:
“Policija mi nije mogla pomoći. Rekli su da bi se uključili samo da postoji sumnja na samoubojstvo. Sve što mi je preostalo jest provjeravati tijela i pitati se je li jedno od njih moj sin.”
Život nakon nestanka
Iako mnogi uspiju nestati, osjećaj krivnje i nostalgije često ih prati. Sugimoto, koji je napustio suprugu i djecu, priznao je za BBC:
“Stalno imam osjećaj da sam učinio nešto loše. Nisam vidio svoju djecu godinu dana. Rekao sam im da sam na poslovnom putu. To mi je najveća žalost.”
Saita, vlasnica jedne agencije koja pruža utočište nestalima, i sama je bila “jouhatsu” nakon što je pobjegla iz nasilne veze. Danas pomaže drugima, ne pitajući za razloge. “Ne osuđujem. Svatko ima svoje razloge. Netko bježi od obiteljskog nasilja, netko od vlastitih neuspjeha. Moj posao je pomoći im,” rekla je za BBC.
Fenomen koji traje
Fenomen nestajanja bez traga pokazuje tamnu stranu japanskog društva: rigidne društvene norme, izolaciju i nedostatak fleksibilnosti za one koji žele prekinuti s očekivanjima. Dok jedni u nestanku vide oslobođenje, obiteljima koje ostaju iza njih on predstavlja prazninu koja se nikada ne može do kraja ispuniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....