Proces vrednovanja vina na IWC-u vrlo je rigorozan, a sistem je ponešto drugačije ustrojen od onoga, možda među širom publikom i popularnijeg, DWWA poznatog jednostavno kao Decanter.
Najupadljivija razlika je što je IWC – International Wine Challenge – univerzalno stručno ocjenjivanje za razliku od spomenutog DWWA – Decanter World Wine Awards – koje je specijalističko. Iako bi to bio krajnje hipotetski scenarij s vrlo malo vjerojatnosti da se uistinu i dogodi, vaše bi vino na IWC-u mogao ocjenjivati sudac koji nikada nije kušao hrvatsko vino. On jednostavno mora prepoznati one vrijednosti oko kojih ipak postoji kakav-takav konsenzus da neko vino čine boljim.
Jednako hipotetski i krajnje nevjerojatno, na Decanterovu ocjenjivanju, vaše bi vino mogao vrednovati netko tko zna puno o regiji za koju je stručnjak, zna sve vinarije i sorte, ali možda nikada nije kušaš vino iz neke strane zemlje.
Neću govoriti o svojim naklonostima, one su nevažne, ali lijepo je imati oba tipa ocjenjivanja. Decanter će znati cijeniti neke izvorne specifičnosti vezane za tradiciju, posebnosti sorte i vinskih tehnika. IWC će prepoznati koliko je neko vino, narodski rečeno, ‘svjetsko‘.
Evo nekoliko zanimljivosti u vezi procesa ocjenjivanja. Vina kada pristignu na adresu skladište se u velike hladne komore da ne bi nastala neka šteta od visokih temperatura. U tom skladištu boce se pregledavaju da odgovaraju samoj prijavi, ali i da se što nije oštetilo u putu. Primjerice, da nije popustio čep. Na ovakvoj se primjerenoj temperaturi vina i prepakiraju u zatvorene vrećice da bi kušanje bilo slijepo.
Tri su stadija ocjenjivanja i svako ima popratno ocjenjivanje. Ako se pokaže potreba, vaše bi vino moglo biti kušano šest puta. I to je krajnje nevjerojatan scenarij, ali ne i nemoguć. Svaki žiri kojih je puno, ima i svoje predsjedavajuće. Svako kušanje žirija, kontroliraju predsjedavajući. O kandidatima za značajne nagrade vijeća se unutar ovakvog panela i visoku ocjenu se mora stručno braniti. Dobiti IWC nagradu zaista nosi određenu težinu.
Tri su zlata ove godine otišla u Istru i sva tri su otišla malvaziji istarskoj. Damjanićeva Justina 2022., Rossijeva Templara 2023. i Tomazova Avangarde 2024. To su ujedno jedina tri zlata koja su s prestižnog IWC-a stigla u našu zemlju. Vrijedno svih čestitki i najiskrenije, kapa dolje ovim vinarima. Važna napomena za one koji možda manje prate istarske malvazije ili o njima manje znaju, ne tako davno mnogi su vinari, enolozi i znalci, pa čak i oni iz Istre, sumnjali da ova sorta može dati dobra odležana vina. No, dva od tri nagrađena su odležana. Ovu temu trebamo svi skupa ostaviti iza sebe i na nju ne gubiti više vremena. Malvazija istarska može sasvim lijepo odležati i dati kompleksnije vino umjerena, nekad i puna tijela.
Ono što mene neizmjerno veseli je da je među srebrnim nagradama čak šest pošipa. Nagrada je dvadeset sve ukupno i raznih je tu sorata i vinara, ali najbrojniji je pošip. Na tri od njih šest je radio Igor Radovanović, enolog korčulanske vinarije Black Island Winery i čovjek za kojeg sam više puta naglasio da je izuzetno nadaren i da će vremenom postati ime koje ćemo pamtiti i znati svi. Riječ je o tri pošipa ove vinarije; Dalmatian Dog Pošip, Merga Victa Pošip i Merga Victa Pošip Na Talogu kako je odnedavno preimenovan poznati ‘sur-lie‘ s crnom etiketom i to radi regulative europskog tržišta.
Priznajem ponizno, prestao sam brojiti nagrade koje je osvojila ova vinarija, ali želim dodati da Igor ima i svoju vlastitu liniju vina koja izlazi pod njegovim prezimenom te da su dva grka iz njegove vlastite linije također osvojila srebrne nagrade; Radovanović Grk 2023. i 2024.
Sjećam se jednom davno kada sam ušao u jednu dobru lokalnu mesnicu usred rasprave oko ponuđenih vina. Na drvenom su stalku naslagane stajale butelje Milina Pošipa. Kupci pomalo nepovjerljivi, nisu ga ranije kušali, prodavač oprezno; meni je stvarno dobar. Umiješao sam se samo iz želje da pomognem prodati i da kupci dođu do vina kakvo žele. Bile su tada kune, vino je koštalo otprilike 60 kuna. Rekao sam tada da sadržaj u butelji vrijedi trostruko i da ne propuste kušati to vino. Naime, imao sam ga na jednoj usporednoj radionici pošipa i znao sam što govorim. Veseli me vidjeti da danas ponosno nosi srebrnu nagradu s IWC-a. još uvijek cijenom vrlo konkurentno za trinaest eura, otprilike stotinjak bivših kuna.
Još u Dubrovniku, na dubrovačkom izdanju Vinskog podruma, prišao mi je Mario Jeličić Purko, voditelj Hvar Hillsa i rekao da navratim kasnije do njegovog štanda jer moram nešto kušati. Ukratko, srebrom nagrađeni Hvar Hills Merlot u trenu se popeo među bolje dalmatinske merlote. Nije prezrio ni visokih alkohola kakvi ponekad znaju biti. Ovaj je Merlot elegantno vino s dovoljno svježine i lijepom budućnosti ispred sebe.
Sasvim neobična maraština, iako moram primijetiti da je sve više ove sorte u specijalnim vinskim stilovima, je Milošev Stalagmit. Nisam nikada pitao otkuda ime, no i moja slobodna interpretacija da nastaje prirodno i uz puno vremena jednako to vino kao i stalagmit, vjerujem, ne bi puno promašilo. Mineralno slankasto i kredasto, cvjetno i zrelih voćnih aroma… vremenom ćemo naučiti da je puno više istinski plemenitih sorata i da je mnogima samo nedostajalo pažnje i ljubavi.
Vrijednim se nagradama pridružuju dva pošipa iz relativno mladih vinarija; Bora Pošip i Testament Pošip. Ovo je jedna važna pojava na vinskoj sceni i zanimljivo je primijetiti koliko je skraćen i ubrzan put od prvog izlaska na tržište do dotjeranog vina koje je u svjetskoj klasi. Spoj je to znanja, sorata i tehnologije u sretnom omjeru i vrlo je važan motor koji cijelu scenu gura naprijed.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....