Nekad je dan započinjao i završavao pokretom. Ljudi su ustajali u zoru, odlazili u polja, obrađivali zemlju, nosili vodu, hodali kilometrima da bi obavili najobičnije poslove. Čak su i gradske ulice bile pozornice kretanja – trgovci su raznosili robu, obrtnici radili stojeći, djeca se igrala vani. Tijelo je bilo stalno u pogonu, a sjedenje je bilo luksuz, trenutak odmora nakon napornog dana.
Danas je, međutim, stvarnost posve drukčija. Većina nas ustaje iz kreveta samo da bi sjela – u auto, autobus ili vlak, a zatim opet na uredsku stolicu. Često satima gledamo u ekran, pomičući tek prste po tipkovnici ili zaslonu. Navečer nas čeka još jedna stolica – ona u dnevnom boravku, ispred televizora. Naše tijelo, stvoreno za kretanje, postalo je zarobljenik vlastitog komfora.
Opasnije nego što mislimo
Znanost već godinama upozorava da to nije bezopasno. Predugo sjedenje ne znači samo ukočena leđa ili bolove u vratu – ono izravno utječe na naš metabolizam. Krv cirkulira sporije, šećer se teže regulira, masnoće se talože, a srce radi pod većim opterećenjem. Studije povezuju sjedilački način života s pretilošću, dijabetesom tipa dva, kardiovaskularnim bolestima, pa čak i nekim vrstama raka. Drugim riječima – stolica, ako na njoj provedemo previše vremena, može biti opasnija nego što mislimo.
Posebno zabrinjava činjenica da ni redovito vježbanje ne može u potpunosti poništiti štetu. Sat vremena u teretani neće izbrisati osam ili devet sati sjedenja za stolom. Rješenje je jednostavnije, ali zahtijeva promjenu navike: prekidati statičnost što češće. Ustati svakih pola sata, protegnuti se, prošetati – čak i na minutu ili dvije. Tijelo na te male “signale” reagira iznenađujuće snažno: ubrzava cirkulaciju, pokreće mišiće, aktivira enzime odgovorne za razgradnju masnoća.
Male prilagodbe - velika razlika
Naravno, teško je izbjeći sjedenje u modernom svijetu. Poslovi su vezani uz računala, škola traži sate koncentracije nad knjigom, a slobodno vrijeme najčešće provodimo u gledanju ekrana. Ali male prilagodbe mogu napraviti veliku razliku. Umjesto lifta – stepenice. Umjesto e-maila kolegi – nekoliko koraka do njegovog stola. Telefonski razgovor dok stojimo ili šetamo. Pješačenje barem dio puta do posla. Sve su to načini da razbijemo lanac nepokretnosti.
Vrijeme naših djedova i baka možda se ne može vratiti, ali njihova stalna aktivnost može nam poslužiti kao podsjetnik. Naše tijelo i dalje traži kretanje – ono je, zapravo, njegova osnovna potreba. Ako mu ga uskratimo, ono će se početi gasiti. Ako mu ga damo, vratit će nam energiju, zdravlje i vitalnost.
U konačnici, ne radi se o tome da odbacimo stolice i živimo stojeći. Radi se o ravnoteži – da svjesno uvedemo pokret u svakodnevicu. Jer dok je sjedenje postalo neizbježan dio modernog života, izbor da ustanemo i prošetamo i dalje je u našim rukama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....