Druga polovica 2011. godine nije bila dobro razdoblje za mene. Posao je bio vrlo stresan, a ono što je trebalo postati velika ljetna romansa polako se i bolno ugasilo. Moja majka nije bila dobro, a prolazila sam i kroz fazu u kojoj mi je jako nedostajao otac, koji je preminuo nekoliko godina ranije. Bila je to savršena, nepozvana oluja.
Prije, kad bih prolazila kroz teška razdoblja, uspijevala sam se prilično brzo izvući. Ovaj put ne. Odjednom sam živjela u stanju visoke anksioznosti. I dalje sam funkcionirala, išla na posao, izlazila, ali anksioznost je upravljala svime. Čak bi me i donošenje najmanje odluke bacilo u paniku.
Piše tako poznata britanska novinarka Mel Bradman za Guardian, pa nastavlja kako joj uobičajeni načini suočavanja s panikom, a to su biti stalno zauzeta, planirati putovanje, ići u duge šetnje, nisu pomagali. Znala je da mora pronaći psihoterapeuta koji će joj pomoći. Nakon što je isprobala nekoliko njih koji joj nisu odgovarali, prijateljica joj je preporučila jednu za koju je mislila da bi joj mogla odgovarati.
– Terapeutkinja je bila Norvežanka, a kad sam prvi put ušla, osjetila sam olakšanje. Ispričala sam joj kako se osjećam, a ona mi je rekla da mogu pronaći izlaz. Nisam joj vjerovala. Tijekom sljedećih tjedana njezin topao, ali čvrst i praktičan pristup djelovao je umirujuće. Osjećala sam podršku. Ali moja anksioznost i dalje je rasla.
Onda mi je tijekom jedne seanse, dok sam bila zaglavljena u posebno začaranom krugu pretjeranog razmišljanja, rekla: "Večeras nakon 18.30 je ‘vrijeme bez brige‘".
"Što to znači?", pitala sam.
"Upravo to," rekla je. "Od 18.30 pa dok se sutra ne probudiš, ne smiješ brinuti."
"A kako će to pomoći?", pitala sam.
"Tako što ćeš dati mozgu odmor i omogućiti da se vrate dijelovi tebe koji nisu vođeni anksioznošću", odgovorila je. Rekla mi je da je anksioznost nasilnik i da je treba staviti na svoje mjesto, piše Bradman.
Nije vjerovala da će ta strategija uspjeti. Mislila je da jedini način da se izvuče iz tog stanja je da brige iscrpi do kraja i razmišlja o njima svake minute dok ih ne "riješi". Zar ih potiskivanje, makar na nekoliko sati, ne bi samo pogoršalo? Terapeutkinja joj je na to rekla: "Tvoje će brige i dalje biti tu ujutro ako im se želiš vratiti".
Nevoljko je odlučila isprobati njezino pravilo.
– Prve večeri uspjela sam "parkirati" tjeskobne misli do 20 sati, prije nego što su se ponovno vratile. Mala pobjeda, ali za početak dovoljna. Nekoliko tjedana kasnije terapeutkinja me pitala kako napredujem. Rekla sam joj da sam produžila vrijeme bez brige do 22.30, ali i dalje nisam bila uvjerena da to pomaže. Rekla mi je da nastavim. I nastavila sam.
Trebalo je vremena, ali naposljetku sam produžila pravilo bez brige sve do sljedećeg jutra. Ubrzo nakon toga nešto se prelomilo. Osjećala sam se lakše, više nisam plutala u moru anksioznosti i počela sam se ponovno osjećati sretno i optimistično. Rekla sam svojoj terapeutkinji da djeluje.
Nakon 18 mjeseci osjećala sam se spremno nastaviti sama. Naravno, nije samo pravilo bez brige bilo zaslužno. Pomogla je kombinacija razgovorne terapije i praktičnih savjeta, pravilna prehrana, dobar san, tjelovježba, usporavanje. Ali nikada neću podcijeniti koliko je moćno bilo ostaviti brige po strani preko noći.
Prošle godine, dok sam putovala u Bangkok, vidjela sam natpis u jednom baru: "Zona bez brige". Oduševio me. Bio je to podsjetnik da svoj život mogu pretvoriti u zonu bez brige i da ne moramo biti taoci anksioznosti, ponekad mi možemo preuzeti kontrolu, piše Bradman za Guardian.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....