Don Josip Dukić zaljubljenik u povijest i voditelj centra don Frane Bulić: "Don Paštrić i don Frane Bulić su u svoje vrijeme bili toliko avangardni da su i dalje nadahnuće"

Ako ne znaš što je bilo – slobodno pitaj don Josipa Dukića. Jedino što ne zna je točan broj znanstvenih radova, tekstova, knjiga u kojima je bio ili autorom ili koautorom ili ih je za čitatelja pripremio. Napisao je “mali iz Košuta” more slova, a kako nama izgleda – nema ni najmanje volje s tim prestati.

Zaljubljenika u povijest našli smo na splitskom Katoličko-bogoslovnom fakultetu, točno u onom istom uredu gdje je nekada, a tome je uistinu davno, sjedio ravnatelj sjemeništa i ondašnje klasične gimnazije. Iste one koju je don Josip završio, prije nego li je diplomirao i filozofiju i teologiju, crkvenu povijest, prije nego li je diplomirao (da, opet, dobro ste pročitali!) na Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku, prije nego li je doktorirao na životu i vjeri salonitanskih kršćana na rimskoj Gregorijani… Mogli bi mi tako još, i kazati kako je don Josip koji nema mira – prije dobrih dvadesetak godina osnovao Kulturno društvo Trilj, pa onda u sklopu toga objavio 38 knjiga.

I to nije sve, rekli bi u reklamama, jer don Josip vodi Centar za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja “Don Frane Bulić”.

Dok razgovaramo o povijesti, jeziku, vjeri, kulturi koje određuju naš identitet pokušavamo razotkriti ovog pomalo netipičnog svećenika. Knjigoljubac u njemu guštao je u službi knjižničara Nadbiskupskog sjemeništa, kada je skrbio, a bome i dalje skrbi, o slavnoj Paštrića knjižnici.

Rad u korist građana

- U vrijeme kada je don Ivan Paštrić darovao cijelu svoju biblioteku 1706. godine, inzistirao je da se ugovorom jasno navede kako su knjige sada vlasništvo splitskog sjemeništa i grada Splita i kako uvijek moraju biti dostupne građanima – tri stotine godina poslije čuvar naše prošlosti nam nevoljko priznaje kako iz Grada za rad knjižnice ponekad dobije koji euro i to uvijek “zahvaljujući kojoj intervenciji”…

Split grad kulture

Hvala dragom Bogu što imamo (još uvijek) ljudi koji rade u korist grada i građana. Kao nekada?

-Paštrić i don Frane Bulić su svaki u svoje vrijeme bili toliko avangardni da su i dalje nadahnuće. To su dvije ključne osobe koje i dalje pokreću. U vrijeme u kojem mi danas živimo još su aktualni, imajući u vidu koliko su se ljudi udaljili od Boga, od pisane riječi, koliko je knjiga postala nebitna, koliko ljudi ne zna više ni čitati, i sve to u 325 godina – tužan je don Josip.

Tužan, ali ne odustaje. Pred njim je preostalih 180 knjiga iz vrijedne knjižnice, naumio ih je sve skenirati, pa ih dati narodu na uvid, jer to i jesu narodne knjige, sjećate se, dobili smo ih na dar… Centar Don Frane Bulić ima naziv od pola kilometra, provociramo, pa je red da nam svaki metar pojasni, kad već živimo među ljudima koji ne čitaju, već samo “četaju”...

-To je centar je za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja. Epigrafija je znanost o napisima, a ja sam baš na tome doktorirao – kaže nam čovjek koji je sve, pazi – sve, ranokršćanske salonitanske napise obradio…

-Don Frane je kao ravnatelj muzeja u Splitu u 43 godine od 506 napisa koje je zatekao dolaskom na to mjesto ostavio na odlasku zbirku od njih 5525. I svakoga je pročitao, svakoga je transkribirao i sastavio katalog. Sjajno to što mi baštinimo antičku civilizaciju, ali vjerovali ili ne – nismo je još uvijek istražili - zato je želio da se Centar bavi epigrafijom, pa dolazimo na paleografiju koja proučava razvoj pisma kroz povijest…

Splitski evanđelistar

Dekodira don Josip i njegove kolege u Centru – stare rukopise, smještaju ih u vrijeme, potom ih skeniraju i takve de facto originale objavljuju. Moraju biti dostupne narodu, sjećate se?

-Objavili smo splitski evanđelistar, jedan od najvrjednijih liturgijskih rukopisa iz 11. stoljeća, sad radimo i na šibenskom iz 12. stoljeća i time smo isto seriju otvorili – pa doznajemo kako Centar ima cijeli “srednjovjekovni izdavački niz”, jer ne smijemo zaboraviti tursko razdoblje pod kojim nam je narod živio, a to je, vjerovali ili ne – najslabije istraženo.

I zato su institucije struci važne, dragi moji. Pokrenulo se istraživanje turskoga razdoblja. Tek tu materijala ima, rukom pisanih napisa, a još uvijek im pristižu, pogotovo iz Poljičkoga kraja. Sačuvali su ljudi, pa sada daruju ostavštinu. I onda se u Centru čisti dokument, radi konzervacije, potom se vrši sken s vrhunskim skenerima i tako “u oblak” spremljen dokument možeš prevoditi i obrađivati bilo gdje na svijetu. Razrada, analiza, studija, sve je to u kompletu.

-Pokušavamo Split pozicionirati tamo gdje pripada – skromno će don Josip, ali nama je jasno o kolikom poslu priča dok gledamo poredana izdanja na policama.

Pomogla im je u tome i Zaklada Adris, doznajemo, koja je na veliko iznenađenje financirala skener koji radi punom parom.

Listajući sva ta izdanja splitskoga Centra za kojeg ruku na srce, tek rijetki znaju, zadivljeni smo.

-To i je smisao Centra, da bude vidljiv i da bude dostupan narodu – tako će naš sugovornik.

Ratom ispaćeni narod

Pa se vraćamo pričom na onoga kojeg, jasno nam je, iznimno poštuje, i lik mu i djelo, don Franu Bulića. Imao je ogromnu korespodenciju, a nema viđenijeg europljanina u to doba s kim se nije dopisivao, koju je, a kako bi drugačije, ostavio svom narodu.

Centar radi transkripciju svega, pisma se čitaju i prevode, a ipak sve što je ostalo iza don Frane nekako se čini da nije ni dotaknuto.

-Bio je vanserijski! Toliko iznimne energije, mudrosti, temeljitosti, volje za radom, zarazio je Salonom pola ondašnjega akademskog svijeta – kaže nam Dukić.

I nekako, a ne bi vam znali pojasniti kako, jer u razgovoru s don Josipom misli lako lete, prebacujemo se riječju s antike, sa Salone, na svitke, na Sveto pismo i zapise, na vrijeme koje nam je čak i pričom bliže.

Veliki je projekt i pred don Josipom i pred Centrom – obrada dokumenata iz Prvoga svjetskoga rata. Želio je progovoriti o tom vremenu koje je od raspada Austro-ugarske do Domovinskog rata najosjetljivije za Hrvate.

-Tu je sva sila tabu tema, tema o kojima se ljudi i dalje boje govoriti. Taj Prvi rat, pa Drugi, sve su to povijesne stvari o kojima djeca uče jedno u školama, istina je nešto posve drugo, a mi stojimo u sredini i šutimo – kaže nam.

-Pobjednici u jednom ratu nakon njega postaju gubitnici, možda i zato jer se ne znaju promovirati i “samohvaliti” – daje nam misliti svećenik.

Ratovi su naš narod ispatili, izmučili, desetkovali, ratovi su nas i podijelili, što je možda i najveća “uloga” ratovanja. Istina? Gdje je istina i zašto se za nju ne borimo? Jesmo li ostali bez glasa? Ima li tko govoriti umjesto nas? Kakva je uloga medija u ovoj priči? Kako to da nas koljači nazivaju – koljačima? I kako to da se njima vjeruje, a mi imamo dokaze da tako nije? Ima li Hrvatska uistinu toliko očajan PR?

Sve odgovore će te naći u knjigama koje je Centar objavio. Neke od njih nemaju “popularan” naziv, neke se ne bave “popularnim” temama, ali svi odgovori, kažemo vam, nalaze se tamo.
 

Velika topla obitelj

A o don Josipu, po imenu – Radniku, nećete doznati ništa privatno, jer njemu je jasan njegov put, on zna gdje ide. Zato će vam kazati sve u škrtim rečenicama, poput ovih:

Otac na “privremenom radu u Njemačkoj”, majka u polju i djeca koja sve znaju raditi i od rada ne bježe – to su bili Dukići. Velika obitelj, a topla.

Četiri razreda osnovne škole završio je u rodnim Košutama, četiri iduća u Trilju, nakon toga sjemenište i klasična gimnazija u Splitu. Pastoralno je iskustvo stekao u Žednome i Arbaniji, na Čiovu, i to u najgore vrijeme, u vrijeme Domovinskog rata.

-Volim ljude – kaže nam.

-Volim knjigu – kaže nam.

Doktorirao, magistrirao, diplomirao, geografija, diplomatika, arhivistika, povijest, filozofija, teologija… Pojasni, kažemo.

-Roditelji su nam postavili zdrave temelje, gledao sam cijeli život kako vrijedno rade – tako će.