U općini Zagvozd, u zaselku Bakote Biokovskog Sela, i danas živi običaj sadnje žitarica na starinski način

Prolazi vrijeme, baš kao što prolazi i život. Odlaze s vremenom, ali i sa životima ljudi i neki običaji, stare navade kraja u kojem su se rodili, odgojili, stali na svoje noge. Svugdje je to više-manje teška istina.

Baštinskim nasljeđem bogata Imotska krajina ipak se odupire takvom trendu, zahvaljujući još nekolicini ljudi, koji iako u poznim godinama, ljubomorno čuvaju te stare običaje, koje ni pod koju cijenu ne daju da ih otpuhne vjetar današnjeg vremena. Divan primjer dolazi nam iz Biokovskog Sela u općinu Zagvozd, čiji ljudi stoljećima čim ustanu ujutro, oči upru u gordu Biokovu, a s mrakom prije nego odu na počinak još jednom pogledaju u tu prirodnu ljepoticu. Kako ne bi kada im je darivala hranu i muku, život i smrt. Bila im je i ostala sudbina. Škrti mali planinski doci, koji se prohodaju za nepunu minutu, davali su tim ljudima hranu, okolne šume davale su im drva, za ogrijev, ali i za izradu potrebnih poljoprivrednih alata. Upravo, ova istinita priča govori o nekolicini ljudi toga kraja koji još uvijek prkoseći godinama i bolesti, prkoseći odlasku mladih ljudi iz zaselka Biokovskog Sela, ustrajno čuvaju neke običaje i ni pod koju cijenu ih ne bi zaboravili ili ne daj Bože napustili.

U zaselku Bakote živi i dandanas običaj sadnje žitarica na starinski način, sa starim alatkama, koje se desetljećima ljubomorno čuvaju po štalama i podrumima tamošnjih kuća. A sije se kako se sijalo stoljećima bilo pšenica, bio jari ili ozimi ječam, i to onim istim “ritualima” naslijeđenih od svojih djedova i pradjedova i ničim drugim, iako se sa sadašnjom tehnikom motornih kopačica, freza može doći u poneki biokovski dolac i bez neke muke ga uzorati.

Tomislav Bakota i legenda čuvanja baštinskog nasljeđa kako svojih Krstatica, tako i ovog dijela Zabiokovlja Čedomir Lizatović, a ponekad im se pridruži i još poneki starosjedilac, koji još može o sebi, upravo za sijanje tih žitarica posebno se pripremaju. Bili smo na jednom od tih ovojesenskih poslova sijanja pšenice iz koje se izrodi kruh svagdašnji. I tako Tomislav - Tomo te Čedomir uz par starih mještana povedoše nas u mali planinski dolac odmah iznad Bakotinih kuća. Prije toga ispred Tomine kuće opremi se glasoviti Čedin konj, imenom Grom (tako i ponosno izgleda), Čedo na Groma prvo postavi samar i natovari s jedne i druge strane. Na jednoj strani brana za brananje kada se posije sjeme nakon oranja, potom drveno ralo za koje se zna da ga je radio od biokovskog hrasta. Čedin pradjed Marko Mrkan Lizatović još davne 1885. godine. Nakon toga na Groma se natovarilo žito koje će se sijati na docu, kao i potrebni ručno izrađeni alat. Kada su došli u dočić, rastovariše Groma i onda mu Čedo stavi komaču, štrange na komaču, pa zakači balancing. Sve to obaviše u nekoliko minuta i postaviše drveno ralo iza Groma povezano sa balancinom. Zatim Tomo Bakota iz stare strunjave zobnice šakom zagrabi žito i razbaca po docu oko sebe. A Tomo je majstor u tome jer niti jedno zrno ne ode gdje ne treba, jer je majstorski raspoređeno po docu. Zatim krene oranje. Čedo uzme ralo a Tomin susjed uzme Groma za ular i povede Groma. Dok Grom hoda, Čedo drži čvrsto drveno ralo na kojemu je željezni lemeš. Znalačkim potezima Čedine ruke ralo uđe u zemlju, počinje je prevrtati u brazde. I tako, nakon sat i pol vremena kada je cijeli mali dolac bio uzoran, Tomo kreće u brananje brazda da bi bilo što ravnije, kako bi se lakšpe moglo žeti kada krene žetva. Ona zrna posijane pšenice izgubiše se u zdravoj crnici zemlji i tu im započe život. Tomina brana s kojom se brana po docu starija je od stotinu godina a izrađena je od čiste biokovske drinovine.

Tijekom oranja nakupi se crnice zemlje za lemeš pa se tako i na nekoliko minuta prekinulo oranje da bi se Grom odmorio, a Čedo očisti ralo sa ručno napravljenim grebačem. I dok je Čedo završavao oranje, Tomo uze motiku te uskopa krajeve doca, gdje drveno ralo nije moglo ući u zemlju, tako da je svaki centimetar doca iskorišten i posijan. Sve kao po nekom špagu ponovno natovariše Groma i put Tomine kuće na zasluženi ručak. I to bi bio kraj ove priče o sjetvi u ovu poznu jesen u Biokovskom Selu.

No, mi smo vam bili na sjetvi onoga što je u tom mitskom docu posijano, tamo jednom između Svetoga Ante i Svete Ane, točnije između 15. lipnja i 26. srpnja. I vidjeli opet ono što su tom lijepom selu ostavili njihovi očevi, djedovi u zalog da to čuvaju. A bijaše to žetva pšenice, koja je opet imala simboliku i opet isti sveti zadatak, da ona bude ista kakva je bila i prije sto godina. Samo ćemo napomenuti da su žeteoci I žetelice došli ovoga puta iz mnogih okolnih sela sa srpovima u rukama, s užadima za prćenje pokošene pšenice, da su svi zajedno pjevajući gangu krenuli put toga doca. I ručno su želi kosirima i kosirićima klasje pšenice, a muškarski kosama. Junački i s pjesmom u samo sat vremena požnjeli su sve i onako žene na svojim leđima donesoše snopove pšenice na središnje gumno u Biokovsko Selo.

I tamo započe novi ritual, koji smo opisali prije nekog vremena. Opet u glavnoj ulozi bili su Čedo Lizatović i njegov Grom oko vršidbe, a Tomo Bakota oko vijanja pšenice. Sve do onoga trenuka dok sada malo brdo pšenice posijane iz uboge zobnice ne bijaše stavljeno u vreće i spremno za mljevenje. Ovaj običaj u Biokovskom Selu zapravo bi trebao biti otvorena nastava za naše male učenike, kako se od zrna pšenice koje padne na plodno tlo dobije klas iz kojega se opet dobije daleko više zrna za mljevenje. Jer ovi običaji u Biokovskom Selu jedni su jedini u cijeloj Imotskoj krajini, baš zahvaljujući Tomislavu - Tomi i Čedomiru – Čedi.