Željan Prkić: ‘Ništa ovdje ne fali, osim ljudi i autobusa, mene je bolest vratila u Ramljane, da sam osta u Splitu, umra bi‘

Na Martinje (11. 11.), elem, zaputismo smo se u Ramljane. Ne u Ramljane kod Ličkog Lešća (Otočac) niti u Ramljane s istočne strane Promine, uz magistralnu cestu Drniš – Knin, nego u Ramljane kod Muća, nekoć imena Zmin, općinskog središta kojem i pripadaju. Toponim Zmina prvi put se spominje u jednoj ispravi kralja Zvonimira (oko 1040. – 1089.) od 16. travnja 1078. godine kao utvrda, za vrijeme njegove vladavine spominje se i 1083. godine. Treći put Zmin se spominje 1185. godine u zaključcima Splitskog crkvenog sabora, kad se odluči da starohrvatska župa Zmin pripadne pod nadležnost splitskog nadbiskupa. Rečena starohrvatska župa Zmin bijaše prostor današnjeg mućkog kraja, a prostiraše se od današnjeg Crivca do Neorića, te od Svilaje do Kočinjeg brda iza Klisa. No dolaskom Turaka župa Zmin ostade polupusta, naseliše je pridošlice osvajači i Zminu nadjenuše novo ime – Muć. U pisanim ispravama prigodom popisivanja Bosanskog sandžaka 1528. godine, Muć se pod tim imenom prvi puta spominje. Postojanje oba imena trajaše sve do početka 18. stoljeća… Inače, ime ovog naselja je romanskog podrijetla, (hmuuchio, mutuch), a živalj Muća i Zagore i danas hrpu, gomilu kamena tucanika (šodera) zove – muć. Mućko polje pak, utvrdiše stručnjaci, valja poistovjetiti sa starohrvatskom župom Zminom (Smina, Zimina, Simino, Smino, Sminovo, Zmino), tvrdeći kako se u imenu krije riječ zmija te da je Zmina po svoj prilici dobila ime po potoku Zmijavac koji protječe kroz Gornji Muć. U prvim stoljećima hrvatske države Zmina, napućena slavenskim življem, postade središtem starohrvatske župe i mjestom zadužbine kneza Branimira (prva polovica 9. st. – 892.) o kojoj nam svjedoči Branimirov natpis otkriven 1871. godine pri kopanju temelja za novu crkvu u Gornjem Muću, kad službovaše don Mijo Jerko Granić. Ispis s latinskog na kamenoj ploči don Mijo ovako prevede: "U VRIJEME KNEZA BRANIMIRA OTKAD JE KRIST UZEO SVETO TIJELO OD SVETE DJEVICE GODINE 888. VI. INDIKACIJE."

Daklem, blagdan je sv. Martina, biskupa rođenog u 4. stoljeću u Panoniji. Kult sv. Martina jest preslaganje grčko-rimske, starogermanske, keltske i staroslavenske kulture, a u Martinju kao obredu, izražena je težnja za obiljem u nadolazećem godišnjem ciklusu. Martinje i krštenje mladog vina idu zajedno, shvaćanje vina kao izvora snage apsorbirano je iz starohrvatske tradicije praznovanja kršćanskog sveca sv. Martina. Vino je plemenito piće staro koliko i homo sapiens, a Biblija spominje, nuder, kako je prvi vinogradar bio Noa s usidrene Arke, prvi kojega je jako vino prevarilo i opilo. U Lijepoj našoj vino je čest motiv u hrvatskom pjesništvu, uz njega se ispisaše najljepši lirski stihovi. Otac hrvatske književnosti Marko Marulić (1450. – 1524.) nas uputi kako vino piti: "Kada vino piješ, s mirom i s redom pi‘/da pamet ne zapiješ, da tobom rago ni./Prezredno jist i pit nemoć ti će natlić/ka će t‘ život saspit/iz kože tvoje vlić".

I evo nas na sabajle, rano ujutro u Ramljanima, malenom mjestu skrivenom u mosećkom brdovlju, na južnoj strani Zminskog, Mućkog polja, negdanjoj dolini zminskih plemića (Jurša, Cipronja, Marin, Utišenov…). Uzgredno, rečena naselja kod Ličkog Lešća i kod Knina su RAMLJANI, a podno Moseća u općini Muć su RAMLJANE. Opet, Moseć je planina koja se pruža od Drniša do mućkog kraja duljinom od trideset kilometara, s najvišim vrhom Movran (843 m). Toponim Moseć (lat. massentium) počinje se koristiti tek u 18. stoljeću, do tada ova planina nosahu ime PETROVA GORA, a dolazi od imena PETRA SVAČIĆA (? – 1097.), posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi.

Martinjsko jutro u Ramljanima osvanu vedro i pod slanom, snježnobijelim talogom po tlu i raslinju, sličnom inju, koji se nakuplja pred jutro za hladnih noći. Drugim riječima, dočeka nas smrznuta rosa, jedina padalina koja ne pada iz oblaka nego iz vedra neba. No dočim sunce granu slana nestade, otopi se i po lišću i travi zasvjetlucaše rosne kapi. I po tlu zakratko bijaše mokrina koja doskora ispari, a sunčeve još uvijek tople zrake ubrzo ugrijaše prohladno mosećko jutro. Od studenačke studeni ni traga, kao da je ugodno miholjsko ljeto. A nekoć se govorilo: "Slana na svetog Martina, pod snigom Božić i nova godina". Hoće li tako biti nije mi znati, ali mi je pamtiti da tako bivaše. A bijaše onomad kad u našoj Zagori pa i u Ramljanima bijaše običaj na Martinje "načimati bačve" s mladom ‘rvaštinom, vinom koje je "sedam jezika govorilo", štono riječ, i kad s bukarom ili suskom, drvenim posudama od smreke i savijene ručke, vesela družina nazdravljaše: "Neka na Svetog Martina/uvik bude dobra vina/napijmo se, braćo, iz bukare/uz blagoslov svetoga Martina. Živili!" I ojkalo ojkalicu, pjevanje nazvano po tonalnom variranju sloga "oj" nakon napjeva. Primjerice: "I ja bi se ženija do sride/da mi mala grabovinu jide, oooj!". A pod Mosećem grabovine je "za izvoz", još uvijek zelenog lišća, kao i ostalog raslinja, unatoč jeseni sve bliže zimi. Razvidno je, elem, jesen u Ramljanima nije više kao nekoć, kao što pjesnik (Dobriša Cesarić) reče: "Polako penje se u brda/a kuda prođe, njezin put/od otpalog lišća je žut/i dol njime idu krda…".

No krda, blaga sitnog i krupnog zuba, ni ovdje više nema. Ostade samo 59-godišnji Nediljko Prkić i njegovo stado od šezdesetak ovaca u šumi na zapadnoj strani sela. I četiri psa. Paše je još uvijek u izobilju, baš kao i podmosećkog prostora obraslog gorom. Psi laju, ovce u nas bleje, mosećki vrhovi Movran, Krkušnjak i Kragljevac strše u vedro i modro nebo, a pastir Nediljko priča:

"Ja sam jedini pastir u selu, a nekad je svaka kuća imala pastira jer je svaka kuća imala ovce, krave, koze, magarad… E, magare je bilo jedino privozno sredstvo. Imam šezdesetak ovaca, ja od ovaca živim. S prodajom janjaca nemam problema, dolaze ljudi i kupuju. Vunu bacam, vuna nikoga ne zanima. Bacam i bekine, oderane ovčje i janjeće kože. Nekad su se ovčje mišine koristile za čuvanje sira, a janjeće za diple. I prodavale se u kožari… Ni mišine više nikoga ne zanimaju. Meni ovdi ništa na fali, imam slobodu i ja i moje ovce, niko mi ne puše za vrat. I nije mi dosadno, nema mi kad bit dosadno jerbo sam cilu godinu u poslu. U selu nema svita, a u vrime moga ditinjstva selo je bilo krcato i svita i blaga. Nema ni dice, škola je zatvorena, nema ko ić u školu. A imamo i struju i vodovod i asfalt i telefon, a toga ništa nije bilo kad nas je bilo puno selo. Ko je moga zamislit da će čoban ić za ovcan i razgovarat na telefon!? Niko. Iđe, Stipane, sve gore i gore, ljudi umiru, ne rađa se, slabo se vraća. Došlo je vrime u Zagori – trči, trči pa stanovnik. Sve je ošlo naopaka, ni bure više nisu ka šta su bile. Najbliži dućan nam je u Crivcu. Vukova nema, a da i ima, tu su moji pasi. E da, kad sam ja poša u školu, u školi je bilo više od četrdeset đaka. Je, pivala se ojkalica, tu više niko ne ojka. Ovdi najviše ima grabovine, nema ovdi čokolina. Inače, naše misto je raštrkano na velikom prostoru…"

Ovo maleno mjesto u kojemu se još uvijek može čuti meket stada ovaca, nuder, s raštrkanim zaselcima na površini od 16,3 četvorna kilometra, ima zaselaka koliko i prezimena. Trinaest. I u njima devera i tavori, daklem živi, po popisu 2021. godine, 130 Bakovića, Borozana, Bašića, Škomrlja, Karduma, Filipovića, Bartulovića, Markota, Radmila, Sedlara, Samardžića, Odaka i Prkića. Učini mi se, Prkića najviše. A Gospodnje godine 1948. ovdje život tvrd kao grabova kora življahu 630 stanovnika, zamalo pet puta više nego današnjih dana. Godine 1953. tu ih bijaše 621, 1961. g. 639, 1971. g. 508, 1981. g. 324, 1991. g. 274… Kako je vidjeti, vrijeme prosija i protrijebi i u Ramljanima život, baš kao i u mnogim malenim mjestima naše Zagore. U kojima se nekoć više rađalo nego umiralo, a teže živjelo. S motikom, mašklinom, ralom, drljačom i plugom, uz komin, s bukarom, uz blago, s ojkanjem… I s punom kućom čeljadi, dječjeg plača i staračkog kašlja. Kad bijaše više usta nego žlica i kad ljudi besjediše: "Bog pomoga puno ručica i puno guzica".

U Ramljanima je puno i brežuljaka, kamenitih i šumovitih, kao što je Prkića brig, s kojega se vidi sve okolo i naokolo: i Donje Postinje, i Gornje Ogorje, i Crivac, i Pribude, i cijeli Moseć, i cijeli prostor ovog malenog mjesta raštrkanog oko ramljanskog kraškog poljca. Koje u doba pure, popare i cicvare bijaše kopano, orano i sijano pšenicom, kukuruzom, ječmom, sirkom… E navrh tog brijega zatekosmo lijepu katnicu s bazenom i prostranom okućnicom s dvadeset maslina.

I vlasnika Željana Prkića u majici kratkih rukava, a tek je devet sati i već polovica toplog studenog. Razvidno će biti, elem, i u Ramljane se turizam počeo uspinjati pod sjevernu stranu Moseća, polako ali sigurno. Željan veli:

"Ja sam ovdje od korone, tu sam počeja dolazit kad mi je ćaća umra. Živija sam u Splitu s obitelji… I onda se u meni nešto prelomilo pa sam se ovamo vratija i obnovija staru kuću. Bolest me vratila ovamo, da sam osta u Splitu, umra bi. Malo pomalo kuću sam obnovija, napravija bazen, posadija dvadeset maslina, sadim kupus i uživam. Supruga i dica su mi u Splitu, žena radi, a dica idu u škole. Imam mačka i mačku, razmišljam o turizmu, ali mi je žao to iznajmljivati, toliko je ovdje lipo. Ništa ovdje ne fali osim ljudi i autobusa. Nekad je autobus prolazio kroz selo, već dulje vrime ga nema. Ovdje postoje svi uvjeti za dobar i lip život, imamo struju, telefon, asfalt, vodovod… Ja ovdje ne pijem vodu iz špine, nego s izvora Vodice, ja sam se ovdje preporodija."

Kolega Jakov nadoda: "Ja kad dođem na selo, odmah idem po vodu na Vodice i napunim kantu. Izvor nikad ne presušuje, ni za najvećih suša, a temperatura vode je uvijek ista i zimi i ljeti. Kad pijem vodu s Vodica, osjećam se bolje… Inače, mi redovito vršimo analizu vode, voda je zdrava za piće…"

Život u Ramljanima vazda bijaše težak i mučan, no bez vode iz Vodica kroz stoljeća bio bi još teži i mučniji. Vodice su ga blažila i pojile sve što je žeđalo podno i oko Moseća još od vremena Ilira. Za vrijeme Kraljevine, godine 1923. godine, izvor se sredi i uredi, napraviše se dvije česme, dva kamena korita – jedno za napoj stoke, drugo za pranje robe – sazidaše omanji bazen za kupanje i spremnik za vodu – za navodnjavanje. S vodom iz njega Matko Radmilo i danas navodnjava svoju intradu, zelje u poljcu, pruženom gumenom cijevi duljine 1200 metara.

A i Mijo Prkić svoj glavati kupus, glavica težine i preko četiri kilograma, poji i napaja vodom s ovog čudesnog i čudotvornog izvora. I kaže:

"Nekad se svaki komad zemlje obrađiva, sada malo ili ništa. Teško se živilo, a Vodice su spašavale, niko nije umra od žeđi. Ja sam tu rođen, tu sam iša u osnovnu školu, tu mi je lipo. Kad sam ja poša u školu, samo u prvom razredu je bilo 25 učenika. Moseć je naša lipa planina, a Ramljane su naše lipo misto. Tu radim svega pomalo, više za odmorit nego za korist. Malo je ljudi, a nismo daleko. Do Splita je 40, do Sinja 25, isto toliko i do Drniša, a do Muća 7-8 kilometara. Nekada je ovdi svita bilo ugusto, a sada je uritko. U svakom našemu zaselku je samo jedno prezime, nema drugoga. Naše selo ima sve, ali nema ljudi. Je, iz Ramljana je naš poznati režiser Jakov Sedlar, a zaselak Radmile su zadnji dobili vodovod. Kažem, sve se obrađivalo, sijala se pšenica, kukuruz, ječim i sirak, i sve smo to mlili u mlinicama na Vrbi, ričici koja teče od mista Vrba priko Crivačkog polja u Čikolu. Na Vrbi je bilo 14 mlinova… Osim kupusom ja se bavim i pčelarstvom, ja i Frane Baković…"

"A gdje je Frane", uskočih mu u riječ, "nema ga, a rekao je da će nas dočekati?" Sklon šali Mijo reče: "Oša je pomust pčele, do‘će… Čeka nas kod košnica." I dočeka nas Frane kod pedesetak košnica, nastambi kukaca opnokrilaca žutocrnog tijela koji nas daruju medom, voskom, matičnom mliječi i propolisom, daklem kod pčelinjaka. Vrijeme od paše nije, a s proljeća je pod Mosećem pčelinje paše u izobilju. Kad procvjeta brdsko bilje, brdsko cvijeće i brdske ljekovite trave ošljibad, majčina dušica, vrijesak, sušak, mačje nožice, žutinica, kozja brada, slačak, gladiška, iva, pelin, kadulja, mažuran, bosiljak, babovnik, smilje, kovilje, divljakinja, šepurika, drijen, glog, kaćun…

Nekoć se trave upotrebljavaše i za lijek. Ošljibadom se liječiše rane, čirevi i poganci, ivom, pelinom i kaduljom plućni katar i slab tek. Također, iva, pelin, kadulja, vrijesak i gladiška prodavaše se ljekarniku Varti u Sinju za jedan dinar po kilogramu svježe biljke, a ljekanik sve to otpremaše u Njemačku, dok on sam od gladiške praviše špirit. Daklem, ovdje je cvijeta i za med i za lijek kao i drače koja više ničemu za ništa ne služi. Jerbo, nuder, dračom više nitko ništa ne drači, niti njome ograđuje vrtove i njive. Baš kao što nitko više ne baja i ne čara čičkom…

Kod košnica s Mijom i Franom Bakovićem zvanim Japirko pričasmo o pčelama i poskocima, o Franinim patkama i guskama. Frane reče kako više voli vidjeti mrtvog nego živog poskoka, a Mijo e da im je "kamen dobro rodija". Na spomen guski ja se sjetih jedne izreke vezane za Martinje, koja poručuje: "Koliko je na pečenoj guski na Martinje oglodanih bijelih kostiju, e toliko će biti snjegova i oštre zime". Usputno, ima jedna legenda vezana uz sv. Martina koja ovako kaže: kad su ga imenovali za biskupa u Toursu (Francuska), on se sakri, no otkri ga jedna guska svojim gakanjem, nakon čega biskup prihvati svoju novu dužnost. Frane se vrati pčelama i svom kratkom životopisu, kaza. "Mijo i ja osnivamo OPG Pčelarstvo… Inače, ja sam ovdje rođen, hrvatski sam branitelj i dragovoljac Domovinskog rata. Jedno vrijeme sam živio u Kninu pa u Solinu, a onda sam se vratio ovamo. I tu se bavim pčelarstvom i poljoprivredom… Mi sad ovdje imamo sve uvjeti za život, fali nam samo autobus kroz selo. Imamo šest poginulih u Domovinskom ratu i radimo na podizanju spomenika našim poginulim braniteljima na prvoj crti. Jest, bio sam u 4. brigadi, a ranjen sam 15. 8. 1995. na Drvaru, na Veliku Gospu. Spomenik poginulima bit će kod naše crkve Svetog Ivana Ktstitelja i Svetog Jakova. Župnik je fra Ćiro Čikara, a remeta je Mate Bašić, a crkva je sagrađena 1788. godine. Jesu, bili su veliki vinogradi i bačve su se načimale za Martinje, selo je cvitalo u moje vrime, bilo je 150 dimova."

Već dulje nema toga i toliko u ovom malenom mjestu koje dobi ime po Hrvatima prebjezima koji 1687. godine pobjegoše od turskog zuluma iz Rame u Hercegovini te se nastaniše u mućkom podneblju, a nema niti običaja koji bijahu. Primjerice, paljenja ivanjskih vatri uoči blagdana Svetog Ivana Krstitelja (24. 6.) po brežuljcima, igranja kola oko krijesova i preskakanja vatre, uz govor: "Od Ivana do Ivana, od gore do gore, da me noge ne bole". I: "Sveti Ivan krijes nalaže, Bog pomaže".

U Ramljanima je moguće doživjeti stotu i više… Kolega Jakov veli: "Moja baka Marija doživjela je 104 godine." Mijo dodade: "Mi za sebe kažemo da smo Ramljanci, a ne da smo Ramljani". Frane upita: "Hoćemo li kod mene na marendu?" Razgovorljivi Mijo reče: "Oćemo!" I odosmo. A podne je već mitilo, prošlo. I marendasmo Franinu bogovsku domaću spizu: pršut, pancetu, kozji sir, kapulu… I sve to zalismo, Bože moj, vinom. A čime drugim, ta Martinje je. A vrijeme curi, popodnevne sjenke sve su dulje, još malo i sunce će nestati iza Moseća.