- Da bih čitateljima pokušala plastično pojasniti, odnosno približiti u kakvim smo okolnostima živjeli i pružali prvu pomoć teško ozlijeđenim hrvatskim vitezovima tijekom Domovinskog rata, odnosno neposredno prije "Oluje" reći ću jedan primjer. Bila je zima i mi smo bili na Dinari. Temperature su bile "duboko" ispod ništice. Sa sobom smo nosili bočice infuzije, ako zlu ne trebalo bude potrebe dati nekom našem branitelju. Ali, kako im dati infuziju ako se ona smrzne na tim niskim temperaturama, "duboko" ispod ništice ? Tada smo kolegice i ja, te bočice infuzije stavljalje ispod svojih pazuha, da ih ugrijemo i tako bi satima hodale i grijale infuzije, kako bi bile spremne, ako nekome zatrebaju. Na taj način, grijanjem infuzije našim tijelima nikada se nijedna nije smrznula i uvijek su bile spremne za pružanje pomoći, kazuje nam medicinska sestra Katja Smoljko, stožerna narednica, dočasnica HV - vojni specijalist, koja je od 1994. do 2003. godine bila pripadnica Četvrte gardijske brigade.
Kao mlada djevojka od 18,5 godina, kada je završila školovanje u Srednjem zdravstvenom obrazovnom centru 1993. se pridružuje pričuvnom sastavu HV-a.
- Zašto sam se odlučila na taj potez? Jer sam smatrala da je to normalno. Imala sam neko znanje s kojim sam mogla pomoći svojoj domovini. To sam i napravila. Dolaskom u Četvrtu gardijsku, kao medicinska sestra uviđam da je to nešto sasvim drugo u odnosu na pričuvni sastav. Razlika između pričuve i profesionalne brigade jest u tome, što smo mi u pričuvi bili dislocirani, izvaličili smo ranjenike, a u Četvrtoj je medicinska sestra bila direktno na prvoj crti. Od dolaska u Četvrtu brigadu prošla sam mnoga ratišta na prvoj liniji fronte i bila sam medicinska sestra u Prvoj pješačkoj bojnoj. Moram istaknuti kako nisam bila jedina medicinska sestra i svakako moram naglasiti da je zasluga mojih kolegica medicinskih sestara i svih mojih liječnika jednaka kao i moja, kazuje naša sugovornica.
Zanimalo nas je koliko je bilo medicinskih sestara?
- Miranda, Nina, Elizabeta, Tanja i ja. Eto, u mojoj postrojbi bilo nas je pet, a od liječnika doktor Cvitanovića, ali ne mogu ne spomenuti doktorice Periš, Kapetanović, Zlatar - Tešija i doktora Milinovića. Sve su to dragi ljudi koji su puno dali za obranu naše Hrvatske, kazuje Smoljko.
Kako je to izgledalo mladoj ženi u ratnim okolnostima raditi na prvoj liniji fronte.
- Radilo se o dugim terenima i sjećam se da sam znala na terenima biti po 60-tak dana i da nisam kući dolazila. Tu i tamo bi se mogli javiti sa nekim žičanim putem svojim roditeljima da znaju da smo živi. Čujte, bili smo direktno na crti i ulijevali smo ljudima povjerenje, neku sigurnost. Kada znate da je tu netko tko ti može pomoći, ako to bude trebalo, onda je sve puno lakše. Izvlačili smo naše ranjenike, zbrinjavali smo ih i dalje smo ih transportirali, do nekih naših određenih kota, stanica, gdje su nam bili ti naši prihvatni centri i dalje su ranjenici odlazili prema bolnicama, kazuje Katja Smoljko.
Bilo je jako teških i stresnih situacija.
- Bilo je više stresnih situacija, ali meni možda najstresnija je bila kada je jedan kamion nastradao od bombe i tu je bilo dvoje poginulih i nekoliko ranjenih. Trebalo je unesrećenima odmah pružiti pomoć, a kako je Dinara puna blata, neprohodna nismo mogli sa sanitetima izići, pa smo ljude izvlačili s tenkovima. U svakodnevnim sitruacijama smo se susretali sa smrću, ranjavanjem... Ja sam i sada medicinska sestra u 93. krilu, ali sam medicinska sestra u miru. A, biti medicinska sestra u ratu je nešto specifično, teško ljudima razumljivo. Da bi čovjek znao kakav je to posao treba ga proći, kazuje Katja Smoljko.
Svakodnevno su medicinske sestre, odnosno liječnici na prvoj liniji fronte bili izloženi pogibelji. A, o kakvom se bestijalnom protivniku radilo, pijanim, drogiranim idiotima, možda najbolje govori slijedeći podatak.
- Gledajte, koliko je to bilo teško. Mi previjamo teškog ranjenika, a neprijatelj puca na nas. Prisjećam se situacije iz "Oluje" kada smo na cesti previjali ranjenika, a oni su s druge strane pucali na nas. Oni su toliko bili blizu, pucali su rafalima po nama. To su nam bile svakodnevne situacije, kazuje naša sugovornica.
Da li sada, u svakodnevnom životu viđate neke od tih ljudi kojima ste nesebično spasili živote?
- Jako malo i vrlo rijetko. Mnogo je njih nakon rata otišlo u mirovinu, a ja sam odlučila raditi. Mene je život odveo u sasvim drugom smjeru. Što sam trebala? Ja sam, kada je rat završio imala 22 godine i htjela sam nastaviti raditi. Ponosna sam na svoj ratni put, na ovu uniformu koju nosim i ponosna na Četvrtu gardijsku brigadu, ističe Katja.
Kada je Četvrta prebačena u Knin, naša sugovornica odlazi u Divulje u Korpus, budući u Knin nije mogla ići, s obzirom da je imala dvoje male djece kod kuće.
- Kada se i taj Korpus ugasio ja sam se eto, spletom okolnosti našla u ambulanti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ). Htjela bih istaknuti da izuzetno veliki pijatet i naklon dajem svim hrvatskim braniteljima koji su dali svoje živote i koji su nastradali za slobodu naše Hrvatske. Zahvaljujući njihovim nesebičnim srcima mi danas imamo Hrvatsku. Oni su temelj ove države, ističe Katja Smoljko.
Da se sprema i da se kreće u "Oluju" saznali su dan-dva prije.
- Nedugo prije početka akcije saznali smo da se ide na Knin. Osjećaj ponosa. Bili smo malo i zbunjeni, nismo vjerovali. To je kruna koju smo čekali. Oluja nije trajala ni četiri, ni pet dana. "Oluji" je prethodila "Zima 94.", gdje smo na ekstremnim temperaturama ratovali, potom "Skok 2", "Ljeto 95." i onda dolazi "Oluja" kao kruna svih tih operacija. Ide se na Knin. Svatko sa svojim mislima. U glavi vam se slažu kockice, kao neki mozaik svega onoga što je bilo. Ne razmišljate puno šta vas čeka. Bitno mi je bilo moju torbu napuniti medicinskom opremom. Uz Dinaru sanitet nije mogao dalje i rečeno mi je da uzmem torbu i da idem na vozilo. To vozilo je išlo ispred zapovjednog vozila, tenkova i ja sam bila na njemu. Tu je bio Zvonko Asanović, Petar Malbaša, Mirko Galić, Miljenko Modrić, Jurić i Elez. To vam se ne da opisati. To je sreća, ponos..., kazuje Katja.
Medicinske sestre su pružale prvu pomoć i neprijateljskim vojnicima, odnosno zarobljenicima i s njima se postupalo jednako kao sa hrvatskim vojnicima.
Osim Katje i dvojica njezine braće su bili u HV. Ivica je bio u Četvrtoj gardijskoj brigadi, a Petar, stariji brat je bio u pričuvnom sastavu 114. brigade.
- Roditelji nisu bili sretni što sam tako mlada otišla u vojsku, u rat. Ja i dandanas mislim kako su oni mislili da ja radim u nekoj od bolnica, da to ipak nije prva crta. Mi smo bili izuzetno dobro posloženi. Na velikoj nadmorskoj visini je bio kirurški tim u kojemu je uz kirurga bio i anesteziolog. Usred ničega i sve je išlo kao podmazano, bili smo jako organizirani, kazuje Katja.
Nakon završetka Domovinskog rata, naša sugovornica ostaje u HV-u, nije otišla raditi u nekoj od bolnica.
- Pa nije bilo baš lako pronači posao u bolnici. Nije tada bilo toliko potrebe za medicinskim sestrama kao danas. Onda ih je bilo dovoljno na tržištu rada. Spletom okolnosti sam ostala u vojsci. Odavno imam uvjete za mirovinu i mislim da ću otići kada i dvoje divnih liječnika, koji su također bili u ratu, doktorica Hrepić i doktor Jovanović odluče otići u mirovinu. Oni rade sa mnom u ambulanti. Odlučili smo za možda dvije, tri godine otići u mirovinu istog sata, minute i sekunde, zaključuje Katja Smoljko.
Katja Smoljko ima i obitelj. Supruga Vladu i dvoje djece s kojima se posebno ponosi. Kćerka Iva joj je magistra matematike i sina Josipa koji je student četvrte godine Računarstva na FESB-u.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....