Bili smo u muzeju u kojem se izlaže ono što još ne postoji: berlinski Futurium turiste ostavlja bez daha...

U Berlinu se čovjek lako izgubi. Ne toliko u njegovim ulicama koliko u vremenu.

Hodate gradom, prolazite pokraj kafića, restorana, luksuznih hotela i izloga skupih trgovina, promatrate užurbane prolaznike koji s kavom u ruci žure prema podzemnoj željeznici, bicikliste koji se vješto provlače kroz promet i turiste zaokupljene fotografiranjem znamenitosti, a onda vas negdje na pločniku dočekaju dvije gotovo neprimjetne linije kamenih kocki. Ništa spektakularno, nikakav spomenik koji bi svojom veličinom privlačio pozornost, nikakva monumentalna građevina pred kojom bi se trebalo zaustaviti. Samo diskretna oznaka utisnuta u gradsko tkivo, preko koje mnogi prolaze ne sluteći što zapravo predstavlja.

Tu je nekada prolazio Berlinski zid.

Danas tu granicu možete prekoračiti jednim jedinim korakom, čak i ne primijetivši da ste upravo prešli iz nekadašnjeg Istočnog u Zapadni Berlin ili obratno, dok je prije nepunih četiri desetljeća isti takav pokušaj, izvan strogo nadziranih graničnih prijelaza, mogao završiti uhićenjem, zatvorom ili smrću.

Berlin nije bio samo grad podijeljen zidom. Bio je grad u kojem je povijest, gotovo kirurškom preciznošću, razdvojila obitelji, prijatelje, susjede i čitave generacije, pretvorivši jednu europsku metropolu u možda najupečatljiviji simbol hladnoga rata.

Na jednoj strani zapadni automobili, blještave reklame, robne kuće pune robe i mogućnost slobodnog putovanja, a na drugoj socijalističke parole, Trabanti, državne trgovine i Stasi, zloglasna istočnonjemačka tajna policija koja je razvila golem sustav nadzora vlastitih građana. Dok se u Zapadnom Berlinu razvijala potrošačka kultura i stvarao jedan od najživljih europskih kulturnih prostora, u njegovu istočnom dijelu svakodnevni se život odvijao pod strogim političkim ograničenjima, u društvu u kojem je i pogrešno izgovorena riječ, osobito pred pogrešnom osobom, mogla imati ozbiljne posljedice.

BETONSKI ZID

Danas su od te nekadašnje granice ostali tek pojedini sačuvani dijelovi betonskog zida, spomenici, muzejske zbirke, fotografije i tragovi u pločnicima, ali prošlost je u Berlinu još uvijek neobično prisutna. Osjeća se u njegovoj arhitekturi, u širokim avenijama nekadašnjeg Istoka, u obnovljenim pročeljima povijesnih zgrada, u prazninama koje su ostavile ratne ruševine i poslijeratna preuređenja, pa čak i u načinu na koji se različiti dijelovi grada, unatoč desetljećima zajedničkog života, još uvijek razlikuju.

I upravo u takvom gradu, koji je na vlastitoj koži iskusio koliko snažno ideologije, političke odluke i tehnološki napredak mogu određivati ljudske živote, danas se nalazi jedno od zanimljivijih mjesta za razmišljanje o budućnosti. Zove se Futurium.

Smješten nedaleko od berlinskoga glavnog željezničkog kolodvora, u suvremenoj građevini čija staklena pročelja i neobična geometrija odudaraju od tipične povijesne arhitekture njemačke prijestolnice, Futurium već na prvi pogled daje naslutiti da se ovdje nećemo baviti onim što je bilo, nego onim što bi tek moglo doći. Za razliku od klasičnih muzeja, kakvih je u Berlinu puno, u kojima se brižno čuvaju predmeti iz prošlih stoljeća, ovdje je u središtu pozornosti nešto što još ne postoji. barem ne na način na koji smo navikli. Budućnost. I to ne ona iz znanstvenofantastičnih filmova, u kojoj leteći automobili kruže između nebodera, a roboti obavljaju sve kućanske poslove, nego budućnost koja nam se već sada, gotovo neprimjetno, uvlači u svakodnevni život, mijenjajući način na koji radimo, komuniciramo, liječimo se, putujemo i donosimo odluke.

Umjetna inteligencija, koja je donedavno pripadala svijetu tehnoloških laboratorija i znanstvene fantastike, danas piše tekstove, stvara slike, analizira goleme količine podataka i sudjeluje u poslovima za koje smo još jučer vjerovali da ih može obavljati isključivo čovjek. Gradovi se pripremaju za klimatske promjene, znanstvenici traže nove izvore energije i načine proizvodnje hrane, a tehnologija sve dublje ulazi u područja ljudskog života koja su se donedavno smatrala isključivo privatnima.

NAPREDAK...

Sve to otvara uzbudljive mogućnosti, ali i pitanja na koja nema jednostavnih odgovora. Hoće li nam tehnološki napredak omogućiti da živimo dulje, zdravije i slobodnije ili ćemo se, oslanjajući se na sve pametnije sustave, postupno odricati dijela vlastite samostalnosti? Hoće li umjetna inteligencija postati naš najvažniji suradnik ili svojevrsni nevidljivi nadzornik, sposoban pratiti naše navike, predviđati ponašanje i utjecati na odluke koje smatramo vlastitima? I možda najvažnije – tko će zapravo odlučivati o tome kakav će svijet nastati? Hoće li budućnost oblikovati građani, znanstvenici i demokratski izabrane institucije ili će sve veći utjecaj imati nekoliko velikih tehnoloških kompanija u čijim se rukama već danas nalazi golema količina informacija o gotovo svakome od nas?

Odgovore na ta pitanja u Futuriumu nećete dobiti. Dapače. Muzej koji se bavi budućnošću ne pokušava predvidjeti što će se dogoditi za deset, pedeset ili stotinu godina, nego posjetiteljima pokazuje različite mogućnosti i prepušta im da sami razmisle o tome kakav svijet žele. I baš u tome jest najveća fora.

Izložba je podijeljena u tri velike cjeline, posvećene čovjeku, prirodi i tehnologiji. No te se teme neprestano isprepliću, baš kao i u stvarnom životu. Tehnologija mijenja naše odnose, način života utječe na prirodu, a političke i društvene odluke određuju kojim će se smjerom razvijati znanstvena otkrića.

Budućnost, otkrit ćete u Berlinu, zapravo nije nešto što nas tek čeka. Ona je već stigla, samo što o nama ovisi hoćemo li je prihvatiti, koliko ćemo joj prostora dati u svojim životima i gdje ćemo povući granicu. U Futuriumu to najbolje pokazuje jedan neobičan kućni ljubimac.

Ima mekano bijelo krzno, velike tamne oči i umiljat pogled. Izgleda poput mladunca tuljana, reagira na dodir, pomiče glavu i ispušta glasove. Toliko je simpatičan da biste ga najradije uzeli u naručje i pomilovali kad bi vam strogi njemački vodič to dopustio. Zove se PARO, ali nije živ. Iza njegove preslatke mucaste vanjštine kriju se senzori, motori i računalni sustav. PARO je terapijski robot razvijen u Japanu, gdje su ga počeli istraživati još devedesetih godina prošlog stoljeća. Od 2005. koristi se u praksi, a danas se može susresti i u ustanovama za skrb o starijima i bolesnima u različitim dijelovima svijeta, gdje je njegov posao vrlo neobičan: pružiti osjećaj bliskosti, ublažiti usamljenost i potaknuti komunikaciju kod ljudi kojima je društvo posebno potrebno. Za razliku od pravog kućnog ljubimca, PARO ne zahtijeva hranjenje, šetnju ni veterinarsku skrb. Može praviti društvo i osobama koje zbog bolesti, smanjene pokretljivosti ili alergija ne mogu imati živu životinju.

BRIGA O STARIJIMA

Vjerujte nam na riječ, teško je ostati ravnodušan prema tom simpatičnom bijelom tuljanu, čak i kada znate da je riječ o robotu. I upravo je u tome njegova posebnost. PARO ne osjeća privrženost, ne zna što je usamljenost i ne može uzvratiti ljubav, ali kod čovjeka ipak može izazvati sasvim stvarne osjećaje. Može li nam onda stroj doista pružiti utjehu? I je li manje vrijedna ako dolazi od nečega što nije živo? Pitanje je samo koliko smo spremni prepustiti tehnologiji, osobito kada je riječ o nečemu tako ljudskom kao što je potreba za bliskošću. U Japanu, koji se već dugo suočava sa starenjem stanovništva, ova pitanja odavno nisu samo tema znanstvenofantastičnih filmova. Ona su dio svakodnevnih rasprava o tome tko će se brinuti o starijima i kakvu ulogu u toj brizi može imati tehnologija.

Nekoliko koraka dalje, u drugom sektoru ovog neobičnog muzeja, tehnologija se suočava s mnogo praktičnijim problemom: kako pomoći onima koji se svakodnevno brinu o bolesnima i nemoćnima.

Zamislite medicinsku sestru koja tijekom jedne smjene mora desetak puta podignuti, pridržati ili okrenuti nepokretnog pacijenta. Svaki put mora se sagnuti nad krevet, napregnuti leđa i vlastitom snagom pomaknuti čovjeka koji joj pritom ne može pomoći. A sutra sve ispočetka. I tako godinama.

Koliko dugo tijelo može izdržati takav posao? Prema nekim podacima, medicinske sestre u Njemačkoj u tom zanimanju provedu manje od deset godina.

– A koliko godina vaše medicinske sestre rade u hrvatskim bolnicama? – zanima našeg vodiča u berlinskom Futuriumu.

– Pa, kod nas nije neobično da medicinska sestra na bolničkom odjelu dočeka mirovinu nakon gotovo četrdeset godina rada – odgovaram mu.

Na trenutak nas začuđeno gleda. Četrdeset godina podizanja, pridržavanja i okretanja nepokretnih pacijenata, smjena provedenih na nogama, saginjanja nad bolničkim krevetima i neprestanog opterećivanja leđa. Možda upravo u takvim uvjetima treba tražiti i dio odgovora na pitanje zašto je sve teže privući mlade ljude u sestrinstvo.

A onda nam pokazuje pomagalo koje bi medicinskim sestrama moglo doslovno sačuvati leđa.

ROBOTI...

Izgleda poput neobičnog pojasa s potpornom konstrukcijom koja se pričvršćuje uz tijelo, oko struka i gornjeg dijela nogu. Riječ je o egzoskeletu, pomagalu koje prati pokrete osobe koja ga nosi i pri saginjanju ili podizanju tereta preuzima dio opterećenja s leđnih mišića. Sestra i dalje sama obavlja posao, ali uređaj joj pomaže upravo u trenucima kada je napor najveći.

Takva se pomagala već ispituju u njemačkim zdravstvenim ustanovama, no pitanje je koliko će bolnica biti spremno uložiti u njih. U vrijeme kada europsko stanovništvo stari, a medicinskih sestara i njegovatelja sve više nedostaje, svaka pomoć dobro bi došla. Uostalom, robotske ruke već se koriste pri složenim operacijama, pa zašto tehnologija ne bi olakšala i svakodnevni, fizički iscrpljujući posao na bolničkim odjelima? I nije riječ o zamjeni čovjeka strojem, nego o tome da medicinskim sestrama ostane više snage i vremena za ono što nijedan robot ne može pružiti. Ljudsku pažnju i brigu.

Nakon robota i medicinskih pomagala, budućnost nas vodi u sasvim drukčiji svijet – među građevinske materijale. Od čega će se graditi naši domovi u budućnosti? Od sveprisutnog betona? Možda ćemo se vratiti drvu i kamenu, materijalima od kojih su gradile generacije prije nas? Ne biste vjerovali, nismo ni mi, ali jedan od mogućih odgovora krije se u – gljivama!

Točnije, u miceliju, mreži tankih niti koje rastu ispod zemlje i čine vegetativni dio gljive. Upravo se od njega, uz pomoć organskih ostataka, mogu uzgajati lagani, čvrsti materijali koji bi jednoga dana mogli zamijeniti dio onoga što danas koristimo u graditeljstvu. Ne radi se, naravno, o tome da ćemo sutra graditi nebodere od šampinjona. Takvi materijali zasad imaju ograničenja, osobito kada je riječ o nosivosti, trajnosti i otpornosti na vlagu. No već se istražuju i koriste za proizvodnju izolacijskih ploča, ambalaže i drugih proizvoda, a njihova je velika prednost mogućnost uzgoja uz korištenje poljoprivrednih ostataka i potencijalno manju potrošnju energije.

INTERAKTIVNE INSTALACIJE

A zašto je to važno? Zato što je proizvodnja cementa, jednog od temeljnih sastojaka betona, povezana s golemom potrošnjom energije i znatnim emisijama ugljikova dioksida. Potraga za drukčijim građevinskim materijalima zato nije samo neobičan znanstveni eksperiment, nego i pokušaj da gradimo uz manje opterećenje za okoliš.

Ipak, između laboratorija i gradilišta često stoji prepreka koju je teže svladati od tehničkih problema – naše nepovjerenje prema nepoznatome. Jedno je u muzeju s oduševljenjem promatrati materijal uzgojen od gljiva, a sasvim drugo pristati da upravo on bude ugrađen u zid vlastitog doma. Beton i opeku poznajemo, u njih vjerujemo. A gljive? Njih smo ipak navikli viđati na tanjuru, a ne u zidovima kuće. Zato Futurium daje još jednu lekciju: budućnost ne ovisi samo o tome što znamo proizvesti, nego i o tome koliko smo spremni mijenjati vlastite navike.

Možda najneočekivaniji dio ovog neobičnog muzeja nije povezan ni s robotima, ni s umjetnom inteligencijom, ni s novim građevinskim materijalima, nego s demokracijom.

Naime, i ona ovdje ima svoje mjesto među mogućim budućnostima.

U jednom dijelu izložbe posjetitelji se kroz interaktivne instalacije susreću s pitanjima koja na prvi pogled djeluju jednostavno, ali vrlo brzo otvaraju ozbiljne rasprave. Tko bi trebao imati pravo glasa? Treba li mladima omogućiti ranije sudjelovanje na izborima? Kako osigurati da se čuje mišljenje onih koji će najdulje živjeti s posljedicama današnjih političkih odluka?

Jedna od instalacija koristi svjetlost kako bi pokazala važnost zajedničkog djelovanja. Pojedinačni glas može pokrenuti tek mali dio sustava, ali kada se uključi više ljudi, nastaje nešto mnogo vidljivije. U Futuriumu je to prikazano interaktivno, vrlo zanimljivo i potpuno prilagođeno tehnološkom jeziku kojim mladi danas komuniciraju. Demokracija se pretvara u svojevrsnu igru, ali s vrlo ozbiljnom porukom. Nije dovoljno imati mišljenje. Potrebno ga je izreći, saslušati druge i pokušati pronaći zajedničko rješenje.

SVE ZA MLADE

Posebno je zanimljivo pitanje sudjelovanja mladih. U Berlinu se na izborima za zastupnički dom savezne zemlje može glasati već sa 16 godina, dok je za izbore za njemački Bundestag potrebno imati 18 godina. No česta rasprava o dobi za glasanje zapravo otvara mnogo šire pitanje međugeneracijske pravednosti. Ako današnje odluke o klimatskim promjenama, javnom dugu, obrazovanju ili mirovinskom sustavu najviše utječu na buduće generacije, koliko bi one trebale sudjelovati u njihovu donošenju? U muzeju posvećenom budućnosti takva pitanja imaju posebno značenje. Jer budućnost demokracije nije samo u tome hoćemo li jednog dana glasati elektronički ili uz pomoć novih tehnologija, nego i u tome hoće li građani imati stvarnu mogućnost utjecati na odluke koje oblikuju njihove živote.

A o tome u Futuriumu uče i njemački školarci koji ovamo dolaze u organiziranim posjetima. Kroz igru, raspravu i interaktivne sadržaje otkrivaju što znači demokracija, zašto je važno čuti i uvažiti tuđe mišljenje te kako odluke većine utječu na živote svih, pa i onih koji se s njima ne slažu. Ne uče samo koja prava imaju, nego i kakvu odgovornost ta prava nose. Kako bi jednoga dana, kada prvi put izađu na izbore, razumjeli da zaokružiti ime na glasačkom listiću nije tek formalnost, nego prilika da sudjeluju u odlučivanju o vlastitoj budućnosti. I da demokracija ne počinje niti završava na biračkom mjestu.

Nakon obilaska Futuriuma ostaje nam dojam da najveće iznenađenje nisu ni roboti, ni neobični materijali, ni tehnološki izumi, nego spoznaja da je veliki dio onoga što zamišljamo kao budućnost zapravo već tu. Robotski ljubimci već prave društvo usamljenima, posebna pomagala mogu medicinskim sestrama olakšati težak posao, od gljiva nastaju novi građevinski materijali... Čak se i o demokraciji, pravima građana i načinu donošenja odluka može razmišljati drukčije nego što smo navikli.

DOSTA JE BETONA

Problem, dakle, nije uvijek u tome što još ne znamo ili ne možemo napraviti, nego jesmo li spremni prihvatiti ono što nam je već dostupno, promijeniti ustaljene navike i odlučiti koliko ćemo prostora prepustiti novim tehnologijama u vlastitim životima.

Futurium zato ne pokušava pogoditi kako će svijet izgledati za pedeset godina niti posjetiteljima nudi gotove odgovore. Umjesto toga, ostavlja nas s jednim naizgled jednostavnim, ali najvažnijim pitanjem cijele izložbe: kako zapravo želimo živjeti?

A Berlin nije slučajno odabran za dom Futuriuma, štoviše, teško je zamisliti prikladnije mjesto za muzej koji nas poziva da razmišljamo o svijetu koji tek dolazi.

Prije samo nekoliko desetljeća granice slobode ovdje su bile jasno vidljive. Imale su oblik betonskog zida, bodljikave žice i stražarskih tornjeva. Danas ih je mnogo teže prepoznati. Mogu se skrivati u algoritmima koji biraju što ćemo čitati i gledati, tehnologijama koje prate svaki naš digitalni korak ili sustavima kojima, često i ne primjećujući, prepuštamo sve više odluka.

Berlin je srušio zid koji je desetljećima dijelio grad i njegove stanovnike. A u Futuriumu nas podsjeća na to da zidovi budućnosti neće biti od betona. Mogli bi biti nevidljivi, satkani od podataka i algoritama. I, što je možda najvažnije, mogli bismo ih izgraditi sami.