Teško s vragom, a još teže bez njega! Tako patrijarhalni, mačo Dalmatinci znaju nerijetko govoriti o svojim suprugama. Ta nam je izreka itekako padala na pamet, dok smo gledali košarkašku utakmicu Dinamo – Šibenka. Posebice, u trenucima kad je rezultat „svijetlio“ 9:0, pa potom 13:6 u korist gostiju. Bili smo uvjereni kako bi u tim trenucima ulazak iskusnog, iako pomalo svojevoglavog Martina Junakovića rezultirao mirom, pa i očuvanjem vodstva šibenske momčadi. No, Martin nije, kako kaže stara zajebantska priča, bio u Zagrebu ni vratio se iz Zagreba. Nije ga, zbog ozljede, bilo ni u zapisniku.
U tim trenucima smo shvatili kako smo u košarkaškoj sezoni, koja je na izmaku, svi ponekad pretjerali u grintanju zbog oscilacija u igri najboljeg i najiskusnijeg igrača Šibenke. Neovisno o pridjevu „kontroverzni“, koji su mu nerijetko prišivali treneri, uvjereni u njegov talent, ali i svojevrsnu mentalnu nestabilnost.
A priča o Martinu, kao „vječnom“ talentu počinje od zlata osvojenog na Kadetskom prvenstvu Europe, kad je slavio zajedno sa svojim najboljim prijateljem Dariom Šarićem. Kao član prve petorke hrvatske reprezentacije. Dario je, to je poznata priča, dospio do NBA-ovskih visina, dok bi nadareni Martin i sam teško izbrojio sve klubove, u kojima je tražio put do europskih dometa. Dospio je i do hrvatske seniorske reprezentacije, ali je njegova karijera, što kriti, ostala nedorečena.
No, ne može aktualni sastav Šibenke trenutačno bez Martina. Nije bilo mirnoće u igri. Gubile su se lopte u nepreciznim, isforsiranim dodavanjima u nedovoljno kontroliranim šutevima. Nije riječ samo o neugodnom porazu, već i definitivnoj potvrdi istine kako „pravi“ prvoligaš treba ne samo iskusnog trenera, već i vođu na parketu. Kao pouka za sezonu, koja će početi na jesen.
U Zagrebu su Narančasti propustili i teorijski osigurati prvoligaški ostanak, ali svejedno ne vjerujemo da će morati u kvalifikacije. Nije riječ samo o kakvoj-takvoj mogućnosti da Šibenka dobije jednu od dvije preostale utakmice (Cibona, Cedevita Junior),već i uvjerenju da trener izuzetne sportske kulture, Zadranin Danijel Jusup u domaćem susretu s Dubrovnikom neće sebi dozvoliti blamažu, kakva bi, nema sumnje, bilo posrtanje lidera protiv gospara.
Istodobno, košarkašice Šibenika su časnim porazom upravo protiv Dubrovčanki okončale, za njih, vrlo uspješnu sezonu. Objektivno, više od srebrne medalje na finalnom turniru Kupa „Ružice Meglaj“ te plasmana u polufinale doigravanja za prvakinje Hrvatske, nije se moglo očekivati.
Ako se vratimo početku teksta ili temi prijeko potrebnog vođe momčadi, taj problem ne muči djevojke, dok imaju spretnu Amerikanku Ariel Johnson. No, nema ozbiljne košarke bez tzv. „unutrašnje igre“(čitaj: tipičnog centra), a on je itekako nedostajao Šibenkama.
Sve spomenuto ima manje svrhu za analizu svježih rezultata šibenskih košarkaških prvoligaša, već da već sad počinju kratkoročne i dugoročne pripreme, usmjerene na budućnost Baldekina. S temeljnim akcentom na domaće, mlade snage, pa i domaće trenere. A možda i na (ne)moguće povratke, slične onom kakav je u Dubrovniku načinio 40-godišnji Lukša Andrić.
Kako drugačije nego s uzdahom popratiti šibensku mušku selekciju „u dijaspori“!? Radovčić, Badžim, Nakić, Bilan, Gulin, braća Ivišić, Antić, Bilalović, Širko… Da ne griješimo dušu pomalo heretičnom mišlju o Dariju Šariću, koji je obećao da će karijeru kad-tad završiti tamo, gdje je počeo svoj uspješni put. Na svom, ćaćinom (Predrag), materinom (Veselinka) i sestrinom (Dana) Baldekinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....