Prošlog vikenda Europa je odahnula: na izborima u Njemačkoj ipak nije pobijedila krajnje desna partija Alternativa za Njemačku (AfD), nego demokršćani (CDU), pa nova njemačka kancelarka neće biti opasna šefica AfD-a Alice Weidel - čiji je djed bio istaknuti nacist - nego umjereni šef CDU-a Friedrich Merz.
Zašto odmah kažemo da je Weidel unuka nacista? Zato što su zadnjih dana gotovo svi europski i hrvatski mediji apostrofirali tu činjenicu. To je bio jedan od glavnih argumenata kojima se građane Europe htjelo uvjeriti kako je jako dobro što na izborima u Njemačkoj nije pobijedila Weidel, nego Merz. Jer, da je pobijedila nacistička unuka, Njemačka bi u ovih sedam dana već otvorila konc-logore za migrante. Sva sreća da je pobijedio Merz.
Ono što pritom zapanjuje jest činjenica da gotovo nijedan europski i hrvatski medij nije objavio da je i Merzov djed bio istaknuti nacist. I novi njemački kancelar također je nacistički unuk, baš poput Alice Weidel.
Merzov djed Josef Paul Sauvigny bio je od 1917. do 1937. gradonačelnik grada Brilona u centralnoj Njemačkoj, te se 1933. pridružio Hitlerovim paravojnim SA jurišnim odredima („Smeđe košulje”), doguravši 1935. do čina Oberscharführera („viši vođa skupine”), a 1938. se priključio i Nacističkoj stranci, čiju je pozivnicu zaslužio revnim slijeđenjem Hitlerovih ideja.
Nakon što su nacisti 1933. preuzeli vlast, Merzov djed je u svojim gradonačelničkim govorima slavio „silu koja nas vodi” i „volju koja nas ujedinjuje”, dok je Hitlera opisivao kao „vođu koji nas poziva, zaboravljajući na jučerašnju stranačku mržnju”. Tijekom svog mandata preimenovao je dvije ulice u Brilonu, nazvavši ih „Adolf Hitler Straße” i „Hermann Göring Straße”.
Kad je 1937. umirovljen s dužnosti gradonačelnika, njemački list „Sauerländer Zeitung” je o njemu napisao: „Uvijek je vodio svoj ured u nacionalsocijalističkom duhu.”
Moj ‘uzorni djed‘ iz Trećeg Reicha
Nacistička prošlost Merzova djeda u Njemačkoj je dobro poznata već barem dvadeset godina. Poznata je još od kampanje za lokalne izbore iz 2004. godine, kada se Merz – u to vrijeme potpredsjednik CDU-a – kandidirao za gradonačelnika u Brilonu, ističući da ga u političkom djelovanju inspirira upravo njegov djed kao nekadašnji gradonačelnik Brilona.
Nakon što je suočen s političkom ostavštinom tog „uzornog djeda”, Merz je najprije poricao djedovu nacističku prošlost, a onda ju je ipak priznao, navodeći da nije ništa znao o prošlosti čovjeka koji je za njega bio samo „dragi djed i veliki gradonačelnik”.
Merz nije jedini visoki njemački dužnosnik čiji su preci bili istaknuti nacisti. Iz slične obitelji potječe i dojučerašnja ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock (Zeleni), koja je također, baš poput Merza, javno hvalila svog djeda Waldemara Baerbocka i njegova ratna iskustva, tvrdeći da je „doprinio izgradnji ovog mira i slobode u Europi”, iz čega bi neupućeni promatrač mogao zaključiti da joj je djed bio njemački partizan ili pripadnik antifašističkog pokreta otpora.
A onda je lani u veljači Bild objavio dokumente o njezinom djedu, za kojeg se otkrilo da je bio časnik Wehrmachta – kojem se pridružio još 1937. godine - i „vatreni nacist”, odnosno „bezuvjetni nacionalsocijalist” koji je gorljivo podržavao nacistički režim još od časa kada je pročitao Hitlerov „Mein Kampf”.
Ispostavilo se i da je Waldemar Baerbock 1944. primio jednu od najviših vojnih počasti Trećeg Reicha - Ratni križ za zasluge s mačevima, što je čast koja se dodjeljuje onima koji su pokazali iznimnu službu i žrtvu tijekom rata.
Jezik za prikrivanje istine
Nakon tog Bildova lanjskog otkrića, ured Annalene Baerbock objavio je da ministrica „nije bila upoznata sa sadržajem dokumenata koji detaljno opisuju nacističke veze njezina djeda”, odnosno da „nije bila svjesna” djedove nacističke prošlosti. Na to je Bild komentirao da se takav jezik često koristi za namjerno prikrivanje istine kada se radi o teškim obiteljskim povijestima.
„Ovo ostavlja bez odgovora pitanje stvarnih pogleda Waldemara Baerbocka na nacionalsocijalizam i njihov potencijalni utjecaj na političko stajalište njegove unuke”, ustvrdio je njemački list.
Cinici bi rekli da nema smisla istraživati koji od današnjih njemačkih političara ima nacističke djedove, jer gotovo da i nema Nijemca čiji bar jedan predak nije na ovaj ili onaj način bio dio nacističkog aparata. No, popis nacističkih potomaka u današnjoj europskoj politici širi je od Njemačke – ima ih i u političkim vrhovima drugih zemalja, pa čak i u vrhu Europske unije.
Kao jedan od zornijih primjera, možemo navesti šeficu europske diplomacije, estonsku političarku Kaju Kallas, čiji su preci bili SS-ovci. Njezin djed Alfred Kald bio je osnivač i šef tajne SS policije u Estoniji, te član Omakaitsea – paravojne estonske organizacije koju su 1941. stvorili nacisti i koja je sudjelovala u borbi protiv sovjetskih partizana i Židova.
A njezin pradjed Eduard Alver bio je zapovjednik Estonske obrambene lige, koja je tijekom Drugog svjetskog rata regrutirala za njemački Wehrmacht.
Patološka rusofobija
Naravno da nitko ne može biti kriv ni odgovoran za ono što su mu činili preci, pa tako ni unuke i unuci nacista ne mogu biti krivi za ono što su činili njihovi djedovi. Ali ako se u političkom djelovanju tih nacističkih potomaka jasno vide segmenti iste ideološke linije koju su slijedili njihovi djedovi, e onda ta obiteljska prošlost više nije njihova privatna stvar, nego stvar svih građana Europe.
U tom smislu, Kaja Kallas i Annalena Baerbock u današnjem se otužnom europskom političkom zboru ističu kao ponajveći jastrebovi i ratni huškači u odnosu na Rusiju, na način da se njihova patološka rusofobija – očito naslijeđena od djedova – direktno prelama u kreiranju antiruske politike koja predstavlja izravnu egzistencijalnu prijetnju svim Europljanima.
Konkretno, Baerbock u Europi prednjači po zalaganju da se Ukrajinu vojno podržava „do zadnjeg Ukrajinca”, dok Kallas javno mašta o tome kako „ne bi bilo loše” da se Rusija uništi i razbije na manje države. A Merz najavljuje slanje dalekometnih njemačkih raketa Taurus, kako bi ukrajinska vojska mogla gađati ciljeve duboko u Rusiji, što je njegov kancelarski prethodnik Olaf Scholz odbijao iz straha od eskalacije rata s Moskvom.
Merz očito nema tog straha pred Rusima, kao što ga nije imao ni njegov nacistički djed, a niti djedovi Kaje Kallas i Annalene Baerbock. Jasno, svatko u svoja četiri zida može sanjati što god želi, ali ako pustimo da europsku politiku vode ne samo biološki, nego i ideološki unuci nacističkih djedova, onda ćemo doživjeti jednaku sudbinu kakvu su onomad u Rusiji doživjeli ti nacistički djedovi.
Od svih tih nacističkih potomaka koji danas zauzimaju visoke pozicije u europskoj politici, čini se da je lekciju o Rusiji naučila jedino najdesnija od njih – šefica AfD-a Alice Weidel, čija partija zagovara prestanak ukrajinskog rata i bolje odnose s Moskvom. To možda i ne govori toliko o Weidel, koliko o ratnim huškačima koji su ideološki smješteni između lijevog i desnog centra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....