Praktično ili jezivo? Mikročip ispod kože mijenja kartice i ključeve, Šveđani ga ugrađuju masovno, evo detalja...

Tehnološka revolucija u Švedskoj već je godinama doslovno pod kožom ljudi. Mikročipovi veličine zrna riže ugrađuju se u meko tkivo šake, između palca i kažiprsta — a korisnicima omogućuju da jednim pokretom otključaju vrata, uđu u ured ili teretanu, koriste javni prijevoz, plaćaju kavu i pohrane hitne kontakte.

Najdalje je otišao Epicenter, digitalni centar u Stockholmu i poznati „House of Innovation“. Tamo je, kako je prenio Interesting Engineering, više od 150 zaposlenika i članova zajednice dobilo čip izvanrednim jednostavnim postupkom: par minuta, cijena oko 180 dolara — i identifikacijske kartice postaju prošlost.

„Želim isprobati nove stvari. Vidim ovo kao način da nam život postane jednostavniji“, kaže Fredric Kaijser, glavni voditelj iskustva u Epicentru.

Čipove ugrađuje švedska kompanija Biohax International, koja je prijavila već nekoliko tisuća uspješnih ugradnji diljem zemlje. U Epicentru su čak organizirali i „čip-partyje“ — društvena okupljanja na kojima ljudi odlaze kući s implantom više.

Kako funkcionira čip u ruci?

Riječ je o pasivnoj RFID/NFC tehnologiji, baterija nema što znači da nema punjenja, nema troškova održavanja. Čip se aktivira samo u blizini čitača, ponaša se, zapravo, poput beskontaktne kartice.

„Ne postoji GPS — nitko vas ne može pratiti u stvarnom vremenu“, tvrde proizvođači.

Shutterstock

Prednosti (prema korisnicima):

• više nema nošenja ključeva, kartica, propusnica

• nemoguće je „izgubiti“ pristup jer je dio tijela

• jedan čip može zamijeniti više identifikacijskih sustava

• savršen za zemlju u kojoj se gotovina gotovo više ne koristi

Švedska je posebno pogodno tlo za ovakvu revoluciju: visoko povjerenje u tehnologiju, gotovo potpuno bezgotovinsko društvo, digitalizirani javni servisi i pilot-projekt državne digitalne krune.

Rizici (prema stručnjacima):

Unatoč praktičnosti — etička i sigurnosna pitanja rastu:

• svaki prolazak kroz čitač ostavlja digitalni trag kretanja

• tko je vlasnik podataka u čipu – zaposlenik ili poslodavac?

• mogu li se podaci koristiti za nadzor radnika (pauze, produktivnost)?

• što ako dođe do zloupotrebe ili curenja podataka?

• moguća neovlaštena skeniranja s male udaljenosti

• implantati ipak nose medicinske rizike (infekcija, odbacivanje)

„U teoriji se može znati kada radite, koliko radite, koliko dugo ste na WC-u“, upozorava mikrobiolog Ben Libberton.

Aktivisti strahuju i od neizravnog pritiska na radnike — jer tko želi biti jedini u uredu „bez čipa“?

Etika budućnosti

Stručnjaci naglašavaju da moraju biti jasno definirana pravila:

• implantacija isključivo dobrovoljna

 minimalno prikupljanje podataka

• potpuna kontrola korisnika nad svojim podacima

• morale bi postojati analogna rješenja za sve koji se ne žele čipirati

Dok jedni vide sljedeći korak evolucije, drugi upozoravaju na digitalne okove koji mogu lako postati zloupotrebljeni.