Povijest kavana u Zadru – od Caffè della Menega do slavnog Centrala

Povijest kavana u Europi

Nakon druge opsade Beča 1683., u napuštenom turskom logoru pronađene su vreće s nepoznatim zrncima. Već su ih mislili spaliti kao „stočnu hranu”, no kralj Jan III. Sobjeski predao ih je svom tumaču i izviđaču, Franzu Georgu Kolschitzkyju (1644. – 1694.), koji je znao da je riječ o kavi.

Kolschitzky, upoznat s kavom iz Carigrada, ubrzo otvara prvi bečki kafić ili „Kaffeehaus“ i počinje služiti napitak koji će osvojiti grad. Prvo u skromnoj prostoriji, a zatim u većem prostoru u tadašnjoj Schlossergassl ulici.

Nekoliko mjeseci nakon bečke kafeterije poduzetnog tumača Kolschitzkog, u Veneciji, ispod Novih Prokurativa na Trgu Svetog Marka, otvoren je prvi „kafić”, otprilike na mjestu na kojem je 29. prosinca 1721. godine otvorena kafeterija Venezia Trionfante Floriana Francesconija. To jest, slavni Caffè Florian, u kojem se, prema tadašnjoj satiri, veselo provodilo vrijeme i sve se radilo da se ništa ne radi.

Zadrani, gosti grada i vojnici često su posjećivali hotele, gostionice, restorane, kavane i barove, pa i kasnonoćne lokale s ponekim „sumnjivim“ poslom. U ovoj priči obraditi ćemo samo kavane, a ostale ćemo lokale obraditi u posebnom tekstu.

Prve kave u Zadru

Najdugovječnija i najpopularnija zadarska kavana otvorena je 1796. ili 1797. godine na mjestu gdje se sad nalazi café-bar Forum. Otvorena je pod imenom Caffè al Dose, da bi kasnije promijenila ime u Caffè al Principe ereditario. Od sredine 19. stoljeća djelovala je kao Caffè alla Provvidenza (K Providnosti). Prvi vlasnik bio je Michele Dezorzi. Kavana je obuhvaćala cijelo prizemlje, dok su na prvom katu bile prostorije za igru. Inače, ovu kavanu svi su nazivali Caffè della Menega, prema nadimku Domenice Angeline Vucoevich, vlasnikove rođakinje, koja je katkad bila zadužena za kuhanje kave. Nakon Dezorzijeve smrti 1861. godine kavanu preuzima njegov nećak Giuseppe Dezorzi. Povijesna kavana Provvidenza, nakon desetljeća i desetljeća postojanja, bila je podijeljena na dva bara: Bar Roma, moderni lokal Umberta Donatija, te Bar Sportivo, koji vodi Ivo Vuletin.

Corriere di Zara, 1921.:

Stari „Caffè alla Provvidenza”, koji je prije toga bio prastari „Caffè della Menega”, pretvoren je u veličanstveni moderni bar koji će se otvoriti u subotu. Vlasnici su za tu preobrazbu podnijeli vrlo znatan trošak, čime su najcentralnijoj točki grada dodali notu elegantne i živahne modernosti. Sav blistav od ogledala i lakova, s urednim namještajem i obiljem umjetničkih lustera, „Bar Roma” s velikim pozlaćenim natpisima nudi ujedno raskošan i vrlo ugodan ambijent. Opskrbljen je velikim izborom likera, kavom i drugim biranim napitcima te najdelikatnijim slastičarskim proizvodima, pa će zasigurno postati omiljeno okupljalište sladokusaca. Bar zauzima, s elegantnim prostorijama, i gornje katove zgrade, pogodne za one koji preferiraju intimu ili za obitelji koje se žele okrijepiti.

Najraniji zapis o kavani na Zelenoj tržnici (Piazza dell’Erbe) datira iz 1806. godine, kada je Nicolò Tedeschi, vlasnik kavane na istoj lokaciji, podnio pritužbu na ponašanje francuskih časnika.

U prvoj polovici prošlog stoljeća postojao je na Kalelargi Caffè dei Vecchi (Kavana staraca) nekog Giovannija Contija, poznata po cabinets particuliers (privatne odaje), koje su posjećivali kockari. Kavana je bila smještena u Ulici Svete Katarine, na lijepoj lokaciji, na kućnom broju 373. Danas bi to bilo na Kalelargi, odmah iza Gradske Straže prema zapadu. Naime, ulica Svete Katarine tada se protezala od Gospodskog trga (Narodni trg) pa sve do križanja s ulicom braće Vranjana. Na istom mjestu se 1889. otvorila nova kavana Caffè Europa.

Tu su bili i prostori restorana Al Cappello (Kod šešira). Nova je kavana uređena s puno pažnje, a vlasnici su obećali da će ju opskrbiti najboljim novinama, jamčeći publici izuzetnu uslugu, iznad svih zahtjeva. Kao i „Caffè dei Vecchi”, i „Europa“ je bila poznata po jakom kockanju.

Na Piazza della Colonna (kod sv. Šime) otvorio se 1826. godine Caffè Papadopoli. Otvorio ga je otac našeg slavnog glumca Antonia, mornar Constantin Papadopoli rodom s otoka Krfa, a nekoć vojnik u Napoleonovoj službi.

Godine 1830. na Kalelargi, nešto malo naprijed od „Caffè dei Vecchi”, postojao je i Caffè del Teatro Nobile (Kavana Plemićkog kazališta) vlasnika Bartolomea Dezorzija. Kava je stajala jedan karantan, a kava s mlijekom dva. Kavana je, zapravo, bila dio kazališne blagajne.

Bilježi se sredinom 19. stoljeća i Caffe Zambonati, za koji Nani kaže da je bio u Via S. Marcella (današnja ul. Dalmatinskog Sabora) te Caffe Ertl u Via s. Vito (današnja ul. Braće Vranjana).

Caffè Cosmacendi

Na Gospodskom trgu (Piazza dei Signori), na prvom katu zgrade kućnog broja 583, bilo je sjedište Društva plemićkog kasina (Società del Nobile Casino), koje je bilo rezervirano isključivo za zadarsko plemstvo i visoke civilne i vojne časnike. Sve do oko 1860. godine samo su plemići mogli biti njegovi članovi. Jednom, kada se glasovalo o prijedlogu da se primi prvi član koji nije plemić, Gospodski trg bio je ispunjen znatiželjnicima koji su jedva dočekali rezultate glasovanja.

Kasino je na trgu imao svoju kavanu Caffè del Casino, također rezerviranu samo za članove ili za nekog stranog gosta visokog roda. Dugo vremena čuvar Kasina i voditelj kavane bio je Antonio Cosmacendi, koji je živio u potkrovlju zgrade. Kako su se vremena mijenjala, postao je zakupac kavane u prizemlju, koja se po njemu nazvala Caffè Cosmacendi – jedino okupljalište najboljeg zadarskog društva, ali samo do otvaranja kultnog Centrala, koji preuzima titulu glavne kavane u gradu. Prostor je oko 1888. godine ustupljen Vitalianiju i Jankoviću, tiskarima, te je kavana promijenila ime u Caffè degli Specchi (Kavana ogledala).

Za to vrijeme Cosmacendi je pokušao s kavanom na bastionu Moro u prizemlju svoje palače, u kojoj je danas smješten Muzej antičkog stakla. Tamo je Cosmacendi već prije bio imao mali ali dobro opskrbljen kafić i to od 1864.godine, kada je otvorio elegantan vrt, piše Annotatore Popolano. Palača Cosmacendi izgrađena tek je 1877. godine. Iako je kavana u palači Cosmacendi bila izvanredna, ipak je bila „izvan ruke” i nije zaživjela. Poduzetni Antonio Cosmacendi odlazi u Kotor, gdje proširuje vrlo lijepu Kavanu Doimi (1890. g). Vraća se nakon par godina iz Kotora i opet preuzima kavanu na trgu, koju je zatim detaljno preuredio i vratio joj staro ime Caffè Cosmacendi (1892. g). Preuređenje je bilo nužno, jer je novootvoreni „Central” podigao letvicu uređenja i doživljaja ispijanja kave. Redovni su bili i nastupi glazbenika, pjevača, komičara i raznih drugih zabavljača.

O uređenju piše Il Dalmata 1892. godine:

Gospodin Cosmacendi prihvatio se posla odlučno i s patriotskom hrabrošću te mu je na koncu i uspjelo. Stari kafić više nije prepoznatljiv. Stari srednjovjekovni otvori zamijenjeni su kristalnim vratima. Vanjske stare svjetiljke zamijenjene su modernim umjetničkim svjetiljkama, koje snažno obasjavaju trg. Stari namještaj nestao je da bi mjesto ustupio elegantnim željeznim stolovima i stolicama. Unutrašnjost kafića doživjela je, gotovo poput dodira čarobnog štapića, potpunu i vrlo uspješnu transformaciju. Na zidovima, obojenima u svijetlozelenu boju, ističu se veličanstvena ogledala u zlatnim okvirima u stilu rokokoa. Uz najveće ogledalo postavljene su brončane statue koje nose luster. Sobe su pregrađene balustradama od drva s pločama od sjajnog mramora, a na njima stoje vaze iz 16. stoljeća s cvjetnim aranžmanima. Svuda unaokolo nalaze se raskošne sofe od crvenog baršuna s pozlaćenim gumbima. Sa stropa vise brončani lusteri s kristalima koji svjetlucaju u pozlati i na oslikanim zidovima. Inventar je potpuno nov: mramorni stolovi sa željeznim nogama, okrugli i ovalni stolovi, šank i vitrine, pribor: šalice, zdjelice, šećernici, kaleži – sve blistavo novo. U jednoj vitrini izložena je bogata zbirka srebrnih predmeta za kavu i zbirka boca. Cijeli prostor odiše elegantnim, otmjenim, ali i diskretnim dobrim ukusom. To je birano okruženje, u kojem će najbolja društva moći uživati u potpunom komforu, obnavljajući stare, lijepe uspomene. Uskoro će biti otvorena i dvorana za biljar. Gospodin Cosmacendi, koji nije štedio ni troškove ni žrtve da obnovi svoje staro vlasništvo i da ga obnovi na način koji će uistinu biti na čast Zadru, zaslužuje svu moguću podršku i ohrabrenje javnosti. On je stvorio jedno od najljepših i najprimjerenijih okupljališta; stoga naši sugrađani trebaju nagraditi i pohvaliti toliku revnost. Kavana – koja se večeras svečano otvara – nudit će brojne novine, među kojima i velike ilustrirane časopise iz Italije, Francuske, Njemačke, Engleske i Španjolske; a marljivi vlasnik pružit će besprijekornu uslugu, s kavom, sladoledima, likerima i slasticama, na razini najboljih.

Ljeti je Caffè Cosmacendi bilo posebno mjesto u gradu. Sa svojim je stolovima zauzimao gotovo polovicu trga, a druga je polovica bila rezervirana za limenu glazbu, koja je ondje redovito svirala. Tu i tamo, među stolovima, dizala se petrolejska lampa. Najljepši dio kavane bile su zadarske dame i djevojke koje su ispunjavale kavanu. Muški svijet je, jasno, bio uvijek prisutan. Zimi je kafić bio krcat društvenim kroničarima i kartašima. Davno prije električne energije osvjetljavale su ga lampe na petrolej, pa je uz dim cigareta bio ispunjen maglom koja se mogla rezati nožem. U travnju 1895. godine „Cosmacendi” je bio među prvima koji su svoje prostorije osvijetlili električnom rasvjetom, čak i prije „Centrala”. Električna rasvjeta bila je veliki iskorak za kavane, jer bi petrolejske lampe svaka dva ili tri mjeseca toliko zadimile lokal da bi postao neupotrebljiv, što je gomilalo troškove.

Kavanu je nakon Cosmacendijeve smrti preuzela obitelj Roeper i radila je sve do 1926. godine.

Ostale kavane na Narodnom trgu

Bilo je na Piazzi dei Signori još kavana. Odmah iza ugla trga, gdje je počinjala Calle del Ospitale (danas ul. Jurja Barakovića), postojala je kavana popularnog naziva Caffè degli Svizzeri, koja je 1849. godine promijenila ime u Caffè Radetzky, u čast feldmaršalu. Kavanu je često posjećivao naš slavni urar Giuseppe Travisan, nesuđeni dauphin o kojemu smo napisali jednu priču. „Radetzky” su vlasnici zatvorili 1889. godine te otvorili prethodno spomenutu „Europu”. Spominje se u starim novinama i Caffè al Genio, u prostoru gdje je kasnije bila tipografija Artale (ista kuća u kojoj je Caffe Radetzky, samo s pogledom na Gospodski trg). Često su ga posjećivali vojnici. Imao je biljar u jednoj bočnoj dvorani, a drugi na prvom katu. Bio je otvoren cijelu noć.

Caffè della Nave, kavana s početka 19. stoljeća, bila je smještena u prizemlju kuće obitelji Tironi te je također imala prostoriju s biljarom. Ondje se zimi posluživao izvrstan sladoled – rijetkost u to doba, a na istoj lokaciji sladoled se nudi i danas! Manjak specijaliziranih trgovina raznom robom prisilio je i kavane na raznovrsnu ponudu, pa smo u jednom oglasu iz 1836. godine pronašli da tko želi kupiti jajašca dudova svilca iz Brianze, vrhunske kvalitete i po umjerenoj cijeni, može se obratiti u Caffè della Nave na Piazzi dei Signori.

Kavana Central – kavana nad kavanama

O raskošnoj kavani Central, središnjem mjestu društvenog života grada na prijelazu stoljeća, napisali smo posebnu priču. Svečano je otvorena pred mnogobrojnom publikom 14. studenoga 1891. u 18 sati i priređene su veličanstvene svečanosti. „Cafè Central” bio je daleko najposjećenije javno okupljalište i mjesto održavanja raznih koncerata, predstava, zabava i skupova. Central je postao simbolom napretka grada onog vremena, a sada – 130 godina nakon njegova otvaranja – i nostalgični podsjetnik na neka druga vremena. Kavani, ali i čitavoj zgradi, presudio je poduzetnik Antonio Zerauschek, koji je 1937. i 1938. godine sve generalno preuredio. Postojeću je zgradu srušio te dao sagraditi novu koja je postala hotel prema nacrtu tršćanskog arhitekta Umberta Nordila. U prizemlju je postojala nova kavana Central, koja nikad nije dosegla „sjaj“ onog starog Centrala.

Caffè al Giardino otvorila je obitelj Dezorzi u Javnom vrtu na bastionu Grimani otvorenom 16. rujna 1829., sada Perivoju kraljice Jelene Madijevke. Nalazila se u niskoj prizemnici s vodoravnim prugama od crvene cigle i tipičnim ukrasima maurskog stila nad prozorima te šiljastim ukrasima uz rub krova. Imala je i jednu nižu dogradnju, te višu prateću zgradu bez ukrasa. Bila je to popularna kavana gdje su pivo i sladoledi dobri, a usluga pohvalna, poznata po nedjeljnim okupljanjima građana, a održavali su se ondje i koncerti Gradske glazbe, kinoprojekcije, pa čak i lutkarske predstave. Gazzeta di Zara izvještava davne 1840. godine da se u ovoj kavani mogu kupiti pogače vrhunske kvalitete, a također je u istom kafiću otvorena radionica čokolade različitih vrsta. Boraveći u Zadru 1875. godine, car Franjo Josip – uz gradske znamenitosti – posjetio je i ovu kavanu. Nakon Dezorzija kavanom je upravljala obitelj Battara.

U 2.djelu priče o Povijesti kavana u Zadru pročitajte sljedeći tjedan sve o kavanama na Novoj rivi i ostalim kavanama u gradu.

Zadarski.hr u suradnji s portalom Retro Zadar objavljuje priče iz prošlosti Zadra. Priče je istražio, dokumentirao i napisao Jure Šango koji je s Markom Mišulićem početkom prošle godine pokrenuo ovu jedinstvenu interaktivnu mapu našeg grada.