Drugi put na krivom mjestu: Plavci su me presreli u grmlju u ‘privatnoj raboti‘

Kaže se da "grom nikad ne udara dvaput u isto mjesto". E, kako da ne. Ajde se prošetajte po brdima na krajnjem jugu Lijepe naše, i to blizu granice. Pa da vidiš! Prvi je grom "udrio" lani, o tome sam već pisao, nego da podsjetim: u mene žena i ja smo šetali konavoskim pustopoljinama, krajem takve božanske ljepote ko da su ga same vile rukama izvajale i gdje signal za internet nestane brzinom konobara kojeg zamolite za čašu vode (ne sa česme) s rubineta.

Kao uvijek, bili smo u šetnji s naša dva psa, Totom i Wilmom. Toto ko Toto, poput djeteta prejedenog cukarom, a Wilma u svom svijetu. I tako mi pomalo, sretni gazimo prašnjavim putem kad eto ti auta koje se zaustavlja iza nas i iz kojeg izlaze dva uniformirana čovjeka ozbiljnih lica, s policijskim značkama zakačenim na uniformu. Ispostavilo se da su nas pratili neko vrijeme, ali ne na način da nas vrebaju ko u krimićima, već sumnjajući da smo ilegalni imigranti koji pokušavaju prijeći hrvatsku granicu. Ja sam primjetio da po stablima vise neke neobične kutije i u želji da izvidim o čemu je riječ pobliže sam ih promotrio.

Riječ je o zakamufliranim kamerama, što znači da je policija u svojim prostorijama gledala moju facu koja se približava kameri poput onih radoznalih vjeverica. Ne bi me čudilo da negdje imaju spremljenu sliku gro plana moje lijeve nosnice pod nazivom "Potencijalna opasnost: Idiot u gojzericama."

Uglavnom, prevrtimo 12 mjeseci naprijed i eto nas opet, grom udara drugi put u isto mjesto. Ovaj put, bio sam sam u šetnji s psima, negdje pri vrhu brda moje Župe dubrovačke. Dok sam se okrenuo sunce je zašlo za horizont i nastupio je mrak. Ali ne ko onaj u gradu gdje je nebo narančasto od odsjaja javne rasvjete, već onaj pravi mrak, sa sela – ono kad ti svaki žbun izgleda ko čudovište i počinješ se ispričavat sjenama. Shvatio sam da je vrijeme za povratak ili kako bi u mene punica rekla – amo mi soto! E, ali u tom sam momentu začuo zov prirode, ne onaj pastoralni, eterični nego onaj biološki. Na trenutak sam se maknuo s puta u grmlje kako bih obavio tu, ajmo je nazvat privatnu rabotu, kad ono… usred pripreme ugledam jako svjetlo lampe kako se kreće po obronku!

Pa da za Gospu blaženu, rekao sam naglas. S obzirom na trenutnu "izloženost" to nije bio baš najbolji momenat za oglašavanje. Zakopčao sam patent brže nego što se izgovori "javno sramoćenje". I eto ih opet. Upaljeni farovi od auta tik iza mog parkiranog. Pa kud me nađe opet, promislio sam. Kotrljao sam se nizbrdo po kamenitom putu dok su me kučki pristojno pratili u stopu, ko da su oni fini, izložbeni (koji izdajnici, pa da je neko od njih zalajo). I naravno, kad sam se približio autu iz njega su izašla dva čovjeka. "Pa, dobra večer gospodine. U šetnji?" Bio je to čisti déjà vu, isti tekst, drugo mjesto. "Da, odgovorio sam, pokušavajući bit‘ mrtav hladan, a ne kao netko tko je upravo ulovljen otkopčanih hlača u pokušaju mokrenja. "Šetam s ovo dvoje (izdajnika).

Nasmijali su se, ali ne na način kao "lijepa večer, jel da?", više kao "ma gledamo mi vas već pola sata." Osjećajući da sreća baš nije na mojoj strani, pokušao sam skrenuti razgovor. "Zapravo", rekao sam pokazujući prema vrhu brda, "primjetio sam gore u grmlju ostavljene ruksake i neku odjeću. Neobično." To im je privuklo pažnju. "Da, znamo," rekao je policajac. Uglavnom su to stvari ilegalnih imigranata koje ostavljaju za sobom kad stignu do ceste.

" Aaaa, zato su oni zapravo bili tu. Prije nekoliko dana supruga je spomenula (i ona tuda često hoda s kučkima-izdajnicima) kako je primijetila hrpicu odložene odjeće s tim da je pomislila da su to možda zaboravili neki smotani kamperi. "U svakom slučaju, laka vam noć," ljubazno je rekao policajac. "I svakako, ukoliko uočite da se netko spušta s brda molimo, nazovite nas."

Tek kad sam došao doma shvatio sam apsurdnost cijele situacije i to kako sam uspio dvaput biti na krivom mjestu u krivo vrijeme. I opet me granična policija "ulovila" (hvala njima u svakom slučaju), vjerojatno nekom high – tech spravom kako radim nešto sumnjivo (odazivam se zovu prirode). I opet sam postao zvijezda policijske procedure koju stvarno nisam tražio. Ali, u svijetu nepredvidljivosti, lijepo je znat da ću ja pouzdano jednom godišnje zglajzat na ovaj način u maniri špijunskog filma. Ali, ipak sam naučio nekoliko stvari: uvijek imaj osobnu uza se, napuni telefon, nemoj se pouzdat u vlastite pse. I naravno, prije šetnje pođi na wc!