Diljem Europe postoje mnogi božićni sajmovi – Adventi, al’ evo Dubrovnika s novom idejom: maknuti drvene kućice, ukinuti kobasice i umjesto toga na Stradun iznijeti stolove - ništa ne može dočarati duh blagdana kao struganje s dodatnom stolicom za tete Mariju kako bi i ona popila kafu na božićnom Stradunu. A sve to uz lanac lampica koje pokušavaju konkurirati ljepoti baroknih palača.
Prije svega, moram vam priznati da mi kućice od samog početka nisu bile drage, čak su mi pomalo bile gadežljive s onim kobasicama iz Lidla koje su avancale u “lokalnu deliciju”. Ruku na srce, ni sanitarni uvjeti nisu bili neka radost; na početku sve lijepo krene: jedan naplaćuje, drugi spravlja, ali kad nastane gungula svi sve rade. Kuhano vino iz plastičnih bačvi s upitnom količinom alkohola i umjetnih aroma nije baš dočaravalo duh Božića, jedino ako ga ne povezujete sa stomačnim tegobama. Drugdje po Europi božićni su sajmovi neka druga priča.
U Njemačkoj oni su gotovo poput religije, cijeli gradovi transformirani su u bajku prepunu lampica, medenjaka, mirisa cimeta u zraku, a sve to popraćeno zvukovima božićnih pjesama. Beč? Oni su blagdanski kič podigli na umjetničku razinu – štandovi prekriveni snijegom, orkestri sviraju Straussa, a kuhanoga vina (s pripadajućim alkoholom) ima za pogon gradskom prijevozu. Pa čak je i Zagreb uspio od svog Adventa napraviti senzaciju koja je privukla pažnju internacionalnih medija, a samim tim i veliki broj turista (a i naših ljudi iz Grada). Razne ulične izvedbe, raznovrsnost ponude po cijelom gradu, a kobasice ne izgledaju kao da su stigle niskobudžetnim avioprijevoznikom.
I onda imamo Dubrovnik. Drvene kućice su passé. Previše rustikalne, previše kobasica, jednostavno uvredljivo za dignitet onog bijelog kamena na Stradunu. Umjesto toga, restorani će ove godine iznijeti ekstra stolove i stolice, vjerojatno će past ideja za “Božićni burger” ili neko jelo posebno kreirano za prosinac. Zamislite scenu: svijećom obasjan hamburger i pjat paste na ulici pod UNESCO-vom zaštitom, s instagramerima (a kako inače?) i uz zvuke Tihe noći.
Ne znam stvarno jel’ bi se Dickens na ovu scenu smijao ili plakao. Rečeno je da bi se ovime na Stradunu željela postići bolja razina usluge, s postojećim ugostiteljskim objektima i pripadajući sanitarnim čvorovima, čime bi se ujedno dala prilika da vlasnici ugostiteljskih objekata dobiju priliku za produljenu sezonu. Riječ je o “pilot projektu”, originalnoj ideji koja dolazi iz Dubrovnika i koju dosad nitko nije iskušao. Naglasak je na “autentičnosti” što je poprilično jaka riječ u gradu u kojem autentičnost dolazi u vakumiranim pakiranjima i uz dodatak Igara prijestolja. Ali, dosta s cinizmom. Ovako na papiru ova ideja ima smisla. Zašto zatrpati ovu ljepotu od Grada, jednu od najljepših ulica Europe s drvenim škatulama iz kojih najčešće izlaze kobasice kad imamo veliki broj profesionalnih kuhara i osoblja koji znaju svoj posao.
U krajnjoj crti, ljudi će lijepo sjest za stol, uz pravi pribor za jelo i salvetu koju vjetar neće odnijet prema Franjevačkom samostanu. Podsjećam da je turizam iskustvo. Bez sumnje novi projekt to će svakako biti, novo iskustvo. E sad, je li to ono što su građani očekivali, drugi je par rukava. Ali to je Dubrovnik: ljeto donosi turiste zaluđene Igrama prijestolja, jesen festival klasike i folklora, a ova će zima po prvi put donijeti Advent za stolom, šesno kako i priliči Gradu. Ako ste mislili da ćete “čupat” hranu iz salvete sjedeći pritom na skalama od Sv. Vlaha, na to možete zaboravit.
Advent bi ove godine trebao biti uljuđen jer ništa ne ubija duh Božića više od plastičnog jelovnika ispod plastičnog božićnog ukrasa. Hoće li ovo biti loša ideja? Mislim da neće i da je za svaku pohvalu jer će se pokušati održati na životu Grad koji “nestane” čim otplovi zadnji kruzer. Svaki korak koji nas vodi dalje od plastičnih hot-dogova, preglasne i često neprilične muzike, korak je u pravom smjeru. Možda ćemo u dogledno vrijeme dosegnuti bečki standard kuhanoga vina i medenjaka (a imamo mi i svoje prikle). A do tad, idemo na Stradun, ušuškati se za neki stol i nazdraviti novoj sezoni kako znamo: ironijom (njorganjem), veseljem i glazbom, uz zvukove kafe aparata u pozadini.
Dubrovnik možda ne može parirati bečkom sjaju ili minhenskoj učinkovitosti, ali bogami, ne mogu ni oni nama s kafom na Stradunu. Na kraju, riječi Winstona Churchilla: “Poboljšanje znači unošenje promjene, a savršenstvo znači stalno se mijenjati.” Dubrovnik je izgleda to shvatio ozbiljno. Vidimo se na Stradunu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....