“Jeste li prvi put u Rovinju” upitala me recepcionerka na hrvatskom jeziku, ali je njen naglasak zvučao kao da je stigla iz Venecije. I, nastupio je trenutak istine! Iako u Hrvatskoj živim već gotovo tri desetljeća i prešao sam gotovo cijelu obalu, otoke, penjao se po planinama i brdima Lijepe naše, pio i uživao u hrvatskim vinogradima, nekako mi je ipak “izmaknuo” drugi po redu najfotografiraniji grad - Rovinj. Kao da si Britanac, ali nikad nisi nogom kročio u London. “Evo, jest, prvi put,” odgovorio sam recepcionerki koja je odmah prepoznala moj akcent i uz osmijeh zaključila “Ah, vi ste iz Dubrovnika”. “Da, na neki način”, rekao sam, ne želeći joj objašnjavati da sam tehnički zapravo Englez, dušom iz Dubrovnika te da sam u ovom času pomalo izgubljen u prijevodu.
Moj prvi dojam bio je: Rovinj je neopisivo lijep grad. Toliko je nestvaran i čaroban da vas jednostavno ostavi u nevjerici. Razlog mog dolaska ovdje nije bio ni romantičan, niti je uključivao opuštanje, bio je poslovne prirode. Naime, zahvaljujući Hrvatskoj turističkoj zajednici bio sam pozvan kao govornik na Media Weekend Festivalu. Tema? Pomalo. Da, da, čuvena dalmatinska riječ, ma ne riječ nego stanje svijesti koja život svodi na “uspori, ne žuri”.
Govorio sam o tome kako ja kao stranac koji dolazi iz zemlje koja je izmislila stajanje u redu i to dovela do discipline i razine nacionalne neuroze, prihvaćam koncept pomalo. Mi smo Englezi anti-pomalo nacija. Sama panel diskusija bila je urnebesna. U jednom me trenutku netko upitao koliko mi je trebalo da naučim hrvatski. “Ja nikad nisam naučio hrvatski jezik,” odgovorio sam, “Ja sam naučio dubrovački,” i taj je odgovor izazvao salve smijeha u publici. I to je istina – ja govorim dijalektom koji zbunjuje i ostale Hrvate, posebno profesore hrvatskog jezika. Ali tako je u Hrvatskoj (i s hrvatskim). Ti zapravo ne učiš jezik, ti se s njim boriš, kao da ideš hvatat murinu s pantarulom.
Sam festival priča je za sebe, poput nekog nestvarnog teatra. Zamislite da sjedite preko puta TV voditelja i ne znate hoće li on sad namazati kroasan s maslom ili će zapjevati “Dobro jutro Hrvatska”? E, pa, ipak je finulo na kroasanu. Ali vratimo se mi Rovinju, tom dragulju Jadrana. Moj problem na putovanju uvijek je isti – profesionalna deformacija. Ja ne mogu samo otići u obilazak nekog grada. Istražujem ko mahnit: koliko košta parking? Provjerio. Cijene hrane? Istražio. Turistička ponuda? Istražio uzduž i poprijeko, analizirao i usporedio cijene! Trošim nevjerojatnu količinu vremena čitajući putokaze kako da bi mi oni mogli otkriti dušu grada.
Za spomenut je da je najskuplji parking koji sam našao 5 eura za sat što je za dubrovačke prilike nestvarno). A tu je i lokalno stanovništvo – odnosno, nedostatak istog. Žalimo se kako u Dubrovniku u moru kruzeraša nema za vidjet domaćeg čovjeka, a ovdje su lokalci toliko rijetki (dodatno je i broj stanovnika za četvrtinu manji nego Dubrovnik), poput jednoroga, a kad naletite na kojeg, on naravno govori talijanski.
Rovinj svoju povijesnu povezanost s Venecijom nosi poput skupog svilenog šala. Za razliku od Dubrovnika u koji najveća gužva stiže s avionima, u Rovinj se turisti jednostavno dovezu s autima iz Austrije, Njemačke i Italije. Toliki je broj automobile talijanskih registracija da sam mislio da sam greškom prešao granicu. Kad ugledaš PU registraciju dođe ti zgrabit dalekozor kao da ideš gledat rijetku divlju životinju.
Boravio sam u Grand Hotel Parku za kojeg jedino mogu reći WOW, i baš tako, s velikim slovima. Zasigurno, među tri najbolja hotela koja sam posjetio. Na pauzi sam pio kafu na taraci i sjedao s parom iz Kalifornije koji me je ljubazno pozvao k sebi. “Čini se kao da smo statisti na razglednici,” našalila se gospođa gledajući marinu u daljini. I stvarno je bila u pravu – Rovinj nije grad, Rovinj je pozornica. Čini ti se da će se čim dovršiš piće pojavit zeleni ekran, kraj programa.
Ima nešto čarobno u promatranju stranaca dok upijaju ljepote naše zemlje – oči koje se zadivljeno šire, osmijesi zbog prizora pred njima. Koliko god se lokalci u Rovinju, a i mi u našemu Gradu pretvarali da umiru od dosade pred tom ljepotom (“ah, još jedan zalazak sunca”), oduševljenje turista nas podsjeti na čaroliju u kojoj zapravo živimo. Tako da, vratit ću se u Rovinj. Zaveo me svojim pastelnim fasadama i zbijenim kućicama, uskim, neravnim ulicama, daškom venecijanskoga duha i talijanskom hranom.
Dubrovnik možda jest moj dom, ali ti se Istra uvuče u srce poput čaše malvazije koju nisi naručio, a odlično ti je sjela. I znate što? Hrvatska nije jedna razglednica, Hrvatska je cijeli foto-album predivnih slika. Od dubrovačkog kamena pa sve gore do pastelnog, poetičnog Rovinja, svako mjesto ima svoj kutak, svoju melodiju. Živimo u zemlji u kojoj je ljepota skoro banalna, toliko prekrasnih mjesta koja nas iznenade. Rovinj me podsjetio na tu činjenicu. Zato, poslušajte Engleza u Dubrovniku koji je napokon došao do sjevera: ako pomalo znači usporiti kako bi vidio s kakvom si ljepotom okružen, onda znači da na kraju svega pomalo i učim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....