Nema godišnjeg za novinare. Junački sam odradio svoj ‘vozačev odmor’

Napokon doma. Trijumfalno, pompozno, malo ukočenih noga od vožnje i sjedanja, blago istraumatiziran s benzinskim postajama na autocesti, al’ doma. Nakon “skromne vožnjice” od 7500 kilometara, što iz doma do Velike Britanije, pa gore dole i naokolo i natrag, skupilo se finih 7500 kilometara.

Hvatanje bilješki

Za usporedbu, to je kao da smo vozili od Dubrovnika do Chicaga. Nije ovo bio u potpunosti godišnji odmor. Više je bilo ono što bi Britanci šarmantno nazvali “vozačev odmor”. Izraz potječe od londonskih vozača autobusa koji bi na svoj slobodan dan... vozili autobuse iz zabave. U mom slučaju radilo se o tome da novinar ide na godišnji odmor i s optimizmom izjavljuje “jednostavno ću se isključit od svega”...... Kako da ne! Nije trebalo puno da počnem pisati članke, hvatati bilješke po kafićima i ispitivati konobare o turističkim trendovima.

Svaki put kad bismo spomenuli otkud dolazimo i gdje živimo nastao bi tajac, trenutak nevjerice pa oduševljenja: “Živite u Dubrovniku?” Kao da smo rekli da živimo u renesansnoj slici. U supermarketu nam je blagajnica oduševljeno rekla da dolazi u lipnju u hotel Lapad! Kao stanovnik respektabilne i tražene destinacije poput Dubrovnika, napravio sam usporedbe s mjestima koje posjećujem. I ovako vam je: možemo se uspoređivati s kim god hoćemo. Da, postoje mjesta i restorani jednakog ranga, ali znatno, ponekad šokantno jeftiniji zbog kojih svejedno nisam preispitivao sve što znam o hrani.

Mjesta koja sam posjetio ničim mi nisu pokazala nešto s čim me Dubrovnik već nije oborio s nogu. Nisam naišao na razinu usluge zbog koje bih pomislio: “Ah, tako se to radi.” Osim jednom. Riječ je o posjetu dvorcu, nebitno kojem, nalazi se u Bavarskoj i izgleda kao da je i iskočio iz bajke i koji je poslužio kao inspiracija Disneyjevoj Trnoružici. Dao ga je izgraditi Ludwig II. Bavarski, u povijesti poznat kao ‘Ludi kralj’. To je bio uvod u događaj koji je uslijedio. Dvorac na brežuljku okruženog planinama u jutarnjoj omaglici, izdaleka je oduzimao dah. No, izbliza je djelovao manje Disney, a više distopija. Kupili smo na vrijeme ulaznice online, termin ulaska nam je bio u 9:50, a kao pravi ziheraši došli smo u 9 i pol. Naše zadovoljstvo trajalo je ravno 30 sekundi. Nigdje putokaza ni jasnih (nikakvih) uputa, a turistički ured zatvoren.

Dvorac je bio gore, pred nama, al’ nedostupan. Lutali smo i obilazili poput ostalih pristiglih posjetitelja što je izgledalo poput scena zombi šetnje viđene u SF filmovima. Nakon 20 minuta očajničke potrage pronašli smo blagajnu na kojoj nas je dočekala žena koju smo prozvali gospođa - frau Ljuta! “Žao mi je, kasnite i ne možemo vam refundirati novac za kartu”, izgovorila je u jednom dahu tonom čuvara parkirališta koji je upravo našao neplatišu. “Mi kasnimo,” pitao sam i provjerio vrijeme. Neumoljivim pokretom pokazala je na sat i natpis “nema povrata novca i zamjene”. Ah, univerzalni znak “brige” o gostu. I onda je sve postalo još zanimljivije...

Istina iza blještavila

Naime, posjet dvorcu bio je podijeljen na tri segmenta koja se očigledno nikad nisu upoznala: prvi je dvorac, zatim autobus kojim se dolazi do njega te konjska zapreka s kojom se također može prebaciti. “Možete pješke do gore”, rekla je frau Ljuta, “ali, nećete uspjet”, dodala je. To bi značilo hodanje kao do Srđa. “Pa što da radimo”, pitali smo, a ona je bez riječi još jednom pokazala na znak poviše glave. Imao sam osjećaj da smo ostvarili voli-mrzi odnos što nije pomoglo postojećoj situaciji. Jedini racionalni potez u ovoj iracionalnoj situaciji bio je kupiti nove karte, jer ništa ne može bolje dočarati odmor od plaćanja dvaput za istu uslugu...Sljedeći korak ludila bio je potraga za autobusom. Kad smo ga napokon pronašli, bili smo počašćeni novom fazom igre: plaćanje gotovinom. Talijanska obitelj upravo je debatirala s vozačem raspitujući se znaju li oni da je ostatak svijeta u 21. stoljeću i da se sve plaća s karticom? Do dvorca smo došli siromašniji, pametniji i emocionalno iscrpljeni. Putovanja često ogole istinu iza propagadnih letaka s primamljivim fotografijama i slatkorječivim tekstovima. U stvarnost te vrati ili neka frau Ljuta ili jednostavno nefunkcionalnost tipa “bili su, nema veze što se neće vratit’”. Poznato?