Legendarna Kristalna dvorana hotela “Westin”, gotovo pa u samom centru Zagreba, početkom travnja dva dana je mirisala poput kakvog odlično uređenog prostora za čuvanje maslinova ulja. Kako i ne bi kad je baš u njoj Udruga “Zagrebački maslinarski institut” ugostila silne maslinare, od Tara i Vižinade u Istri do Ošlja u Dubrovačkom primorju, na već desetom, dakle jubilarnom Festivalu maslinova ulja.
Mali New York
– Zagreb je evo kao mali New York i njegov najveći svjetski festival ulja, ali za domaće gabarite! Okupio je silno dobre maslinare i sjajne stručne ljude i znanstvenike iz cijele Hrvatske – zadovoljno će vrsni maslinar i član “Zagrebačkog maslinarskog instituta” Nikša Šimunović. Iznimno zadovoljni, nazdravili su maslinarima i Festivalu i njegovi utemeljitelji Krunoslav Kovačević i Srećko Gross, koji i nadalje ističu, kako je uz prezentiranje ulja i stručne skupove, te objedinjavanje i zajedništvo maslinara, glavni cilj Festivala edukacija, kako bismo imali informirane potrošače, ali i maslinare kojih je svake godine sve više i više.
– Pa ove je godine čak njih 450 poslalo ulje na ocjenjivanje. Nakon toga stali smo s prijavama, iako je interes i tada bio sjajan, no naš panel Olea iz Zadra ne bi stigao obaviti cjelokupan posao – naglašava Božica Kliman, glavna operativka manifestacije. I ponovno naglašava edukaciju kao spiritus movens i Festivala, ali i udruge “Zagrebački maslinarski institut”, koja je svoje edukacijsko djelovanje o maslinovu ulju posebno usmjerila put najmlađih.
– Pa djeca su nam po pretilosti pri vrhu u Europi, stoga smo nedavno, uz pripomoć ravnatelja OŠ “Lučko” Pava Šimovića, prvašićima poklonili 80-ak bočica ulja i oduševili ih. Baš kao i učenike petih razreda koji sada svakog tjedna u školskim marendama ćute čari ulja. Tako smo im otvorili još jedna vrata, u predivan svijet maslina i maslinarstva. I idemo dalje – žustro će Božica dok istodobno upućuje čestitke Nini Štucanu i njegovoj ekipi iz OPG-a Štucan iz Labina, ovogodišnjim šampionima zagrebačkog Festivala maslina.
– Brinemo mi o maslinama, čuvamo ih i njegujemo baš kako treba, i dajemo im sve što im treba i eno ih lijepo napreduju dolje kod Fažane, uz cestu prema Vodnjanu. I zauzvrat, tih 400 maslina, buža, bjelica, karbonaca i pendolino, obdaruju nas sjajnim plodom s kojim smo eto dobili i šampionsko ulje, 95.7 bodova od 100. Ma fantastično, baš smo zadovoljni, evo nam je srce veliko ko Učka naša. I to je strašan poticaj ne samo meni, nego i mom bratiću Karlu, čiji je tata Alen Štucin zapravo nama dvojici, koji smo četvrta generacija maslinara u obitelji, i mentor, i profesor, i demonstrator koji nas cijelo vrijeme vodi i usmjerava na sve više razine maslinarenja – u dahu će Nino Štucin.
Srce veliko ko Učka
Njegov bratić Karlo dodaje kako je Alen glava od koje sve kreće, on potiče pa se uvijek uči u hodu, radu i maslinarskoj praksi. No više glava zna više, svaka se ideja razmotri i izabere najbolja solucija.
– Puno je dela iza nas, u našim maslinama, koje smo naslijedili od našeg noneta, i koje su od Labina, u kojem živimo, udaljene 40-ak kilometara. Bile su neko vrijeme zapuštene, maslinik se preobrazio u pravu šumu, u koju se nogom nije moglo kročiti, no 1998. brat Sandi i ja, zajedno s pokojnim ocem, krenuli smo u obnovu, jer stvarno bi bio veliki grijeh da smo maslinik ostavili u takvom stanju. Iskrčili smo cijeli prostor i pronašli 80 starih maslina, uglavnom je to bila karbonaca, nešto buže i istarske bjelice. A potom smo zasadili još buže i bjelice i dodali i leccino i pendolino, a uskoro ćemo pridodati i nešto rosignole. Jer nema stajanja, nema čekanja, treba raditi i učiti, paziti što kaže struka i znanost, jer to je formula za sjajno ulje. A baš takvo je bilo prošlogodišnje, rekordna godina, kad govorimo o urodu. Po randmanima, bila je loša godina. Manje ulja, ali opet i to je najvažnije, kvaliteta je bila vrhunska. Ova šampionska titula to najbolje i potvrđuje, ali uz nju smo dobili još tri zlatne medalje. I to je prava potvrda kvalitete, koju smo dobili i ranom berbom početkom listopada. A palo je par stotina litara ulja i eto baš vrhunskog – zaključuje Alen Štucin i ekipa već juri put Istre kako bi već ranom zorom bila u maslinama, jer rezidbu treba što prije privesti kraju.
Davidov zeleni raj
Još je malo ostalo maslina za rezidbu i Davidu Brčiću iz Vižinade u njegovu “zelenom raju” u kojem je 3500 leccina, pendolina, frantoie, istarske bjelice, koje su mu na nedavnom Noćnjaku na Rabu donijeli i šampionsku titulu. Uz to, njegova su ulja ubrala još šest zlatnih medalja. I baš zato, kao ni proteklih godina, nije mogao propustiti Zagreb, gdje se berba zlata i uspješnih ulja nastavila.
– Krenuo sam s rezidbom u veljači, ja to obavljam sam, u ruke električne škare i dnevno odradim oko 70 stabala, i to ide. Treba redovito rezati, pa onda nema nekih drastičnih rezova, za stablo mi sada treba od pet do deset minuta. Dakle može se, zato i razmišljamo o daljnjem širenju maslina, jer imamo još nešto zemlje, kako bismo dostigli 6000 stabala. Kanimo ponajprije saditi naše stare sorte rosignolu, bužu, iako se kod nas zapravo pokazao leccino, on se stvarno udomaćio. A nije ni čudo, mi i Italija imamo gotovo pa istu klimu. I jako je isplativ, ne traži velika ulaganja, lako se obrezuje, nema bolesti i rodne su svake godine. Naše su sorte pak osjetljive i podložne paunovom oku i muhi. Sve je to bitno u današnje vrijeme kad treba ekonomično raditi, pokušavati smanjiti troškove, ali i ne dizati cijene ulja. U nas je i ove godine, baš kao i nekoliko zadnjih, 18 eura za litru. Naime radna snaga je skupa, a domaćih ljudi više nema, moramo uzimati ljude iz Azije, a to je druga kultura i mentalni sklop. Zapravo najbolja radna snaga u maslinicima su mladi penzioneri, oni sa 65 godina, posebice ljudi iz Slavonije. No idu godine i sve ih je manje, ali za to smo sami krivi. Podcijenili smo rad našeg čovjeka, da smo ga bolje platili u bližnjoj prošlosti, imali bismo i nadalje kvalitetnu radnu snagu. Ovako smo sami potjerali naše dobre ljude i eto problema koji će se teško riješiti. Jer tko će se vratiti iz uređenih zemalja u ovu našu neuređenu stvarnost koju izjeda previše birokracije. Za sve što radite treba hrpa papira i na kraju još uvijek jedan fali, nedostaje. Pa i zbog toga uvodim sve više strojeva i smanjujem broj ljudi u maslinarskom djelovanju, a okrećemo se i europskim fondovima. Prošli smo nedavno u natječaju za sadnju, ali doći do isplate sredstava, kroz more papira, to je trauma, čista glavobolja. Ama svaki dan eto supruzi Vilmi, na koju je OPG, stiže novi mail, svaki se dan traži još jedan papir više. Prije tri godine dobili smo 100 tisuća eura i tada smo zasadili dva maslinika i kupili još nešto strojeva. Investicija je to koja traje, no s vremenom pala joj je vrijednost za 30 posto, jer je sve u međuvremenu toliko poskupjelo. I ništa se ne mijenja i dalje je tako, cijene idu u nebesa. Ali rekoh, mi zato nismo mijenjali cijenu ulja i to ponajprije zbog formule koja nam je rekao bih moto: smanjiti troškove, zadržati klijente – poentira šampionski David Brčić iz Vižinade.
Sve je skupo
O cijenama, o troškovima, o kupcima, govori i maslinar s krova Istre, Zlatko Matijašić iz Zamaska, sela iz kojeg puca pogled na Motovun.
– Ma sve je skupo. Preskupo. Prerada je skupa, dnevnica radnika, bez kojih u berbi ponajprije ne možeš, 100 je eura. A tek ulaganja, od gnojiva do zaštitnih sredstava. Rastu troškovi brzo, silno i bujaju ko kvasac. Sve je strašno poskupilo, a cijenu ulja opet ne možeš toliko podignuti, jer nema više takvog standarda, posebice u domaćih ljudi, maslinovo ulje za njih postaje pomalo nedostižno. Stranci mogu platiti, ali domaći teško i nikako. A cijena našeg ekološkog ulja je 20 eura, pa hajde i po 18 ga damo, a stranci bez ikakvog problema plaćaju i po 24 eura. To je za njih, kažu, u redu cijena. A ne možemo drugačije, pa nas samo berba i prerada dođu po litri 10 eura, a gdje je sve ostalo. Troškovi rastu i obrnuto, sve su manji prihodi.. Ako u maslinarstvu ne bude više mladih, ali i radne snage, teško ćemo ići dalje – naglašava Zlatko Matijašić iz Zamaska.
Na mladima svijet ostaje
No, na Festivalu u Zagrebu ipak sam vidio gotovo pa sigurno buduće maslinare, ponajprije 11-godišnjeg Tonija i nešto mu starijeg brata Stefana Černeku, koji su s ocem Draženom predstavili svoje ulje i masline, iz najsjevernijeg dijela Istre u kojima masline i uspijevaju, iz Sovinjake nedaleko od Buzeta.
– To je zadnja zona maslina, gore u brdima gdje je hladno, no dolje u dolini Mirne česti su mrazevi i to nije dobra klima za masline, kojih inače imamo više od tri tisuće stabala. Prije je prednjačila črnica no poslije smo sadili talijanske sorte, ponajviše leccino jer s njim nema problema sve do minus deset stupnjeva. Živimo od maslina, naravno zato i ima ulja, puno je dela, a sve je zaokruženo uljarom, koju je još prije 25 godina otvorio moj tata, koji me je oduvijek vukao sa sobom u masline i maslinik, pa je sasvim razumljivo da sam ih prigrlio, baš kao i one mene, i tako nastavio obiteljski posao koji evo traje gotovo pa stoljeće. Iznimno sam sretan, što je i moj 11-godišnji sin Toni već sada pravi maslinar, ovdje na Festivalu sigurno najmlađi. Sve on dela i u svemu pomaže, od berbe do vožnje strojeva, u uljari, ma sve što treba. Baš kao i stariji Stefan koji je upisao poljoprivrednu školu. Nismo ih mi tjerali, ma kakvi, sami su iskazali interes, sve je to došlo, rekao bih, kao kroz igru i evo već se sada pretvorilo u pravu ljubav prema ulikama. A njima je potrebna takva skrb, posebice na našem području, jer smo blizu Ćićarije i u nas je svako malo veliko nevrijeme. Pa i lani nam je dva puta tuča potukla masline i zasigurno smo zbog toga imali prinos i 30 posto manji. No, mi smo uporni ne damo se – uz smijeh i u dobrom raspoloženju će Dražen Černeka, dok Kristalnom dvoranom zvoni istarska glazba, koju na njihovom štandu svira sin Stefan. I nisu Černeke jedini mladi ljudi koji su predstavili svoja ulja, pa za njih na ocjenjivanju zaradili i medalju, takvo je srebro dobio i najstariji maslinar na 10. Festivalu, 91-godišnji Jozo Erić.
Poljubac na rastanku
– Ja sam na Pašmanu, imam i mali maslinik, 17 maslina, koje sam baš ja zasadio, iako sam invalid bez lijeve ruke koju sam izgubio još za onoga rata. Iako ih je malo, ipak sam prošle godine dobio pola tone ploda, ponajviše od lastovki, koje me nikad nisu iznevjerile. A imam i oblice na koje sam nakalemio levantinke i nekoliko talijanki. No prije sadnje, trebalo je očistiti teren, bilo je makije, ma čudo jedno. Ja sam inače iz Hercegovine, no more me oduvijek privlačilo i zato sam eto i otišao na Pašman, u masline. I budem tamo cijelo ljeto, od rezidbe do berbe i prerade, odmah preko mosta na Ugljanu, u Kalima. Ne i ove, malo me srce zaustavilo. No ići ću kasnije, ne mogu ja bez maslina i mora. Kad je moja mama čula da sam kupio to na Pašmanu kod Ždrilca, ona je plakala, pa šta će ti to, pa imaš ovdje kući krasan vinograd. Ma mama, nema mora. E onda sam kupio razglednicu na kojoj je tovar sa samarom i poslao je bratu. Dragi brate, kao što vidiš ja sam na putu, idem ravno u masline. A ima jedna koja mi je posebna draga, nju sam donio kao sadnicu, kad sam kupio teren i odmah je zasadio, među taj kamen na koji se ona bez problema uhvatila. I ona je najstarija pa kad dođem ili pak odlazim, nju uvijek poljubim. Volim eto masline, ali i ulje, pa dan počinjem s njim, svako jutro malo ulja na žlici za početak dana, za zdravlje, jer ja mislim da mi čuva srce. Baš kao što ga grije ovo srebro koje sam dobio jer me na ocjenjivanje prijavio moj zet Nenad Fuček i kći Jelena. I to je sigurno moj maslinarski vrhunac!
Bravo barba Jozo Eriću!
Volim na ribe hoditi
A bravo i za ekipu iz Kali, oko kojih je bilo i najviše ljudi, jer tko to može odoljeti inćunima s pravim maslinovim uljem. U kvartetu prvi čovjek je Krsto Ivoš, ma čisti homo duplex, jer ko pravi Kaljanin prije svega je ribar, ali je istodobno i maslinar s gotovo 250 maslina. Ima ih po cijelom Ugljanu, razbacane su na jedno desetak lokacija, S njim su i brat Joso Ivoš, od sestre muž Dejan Lončar i bratić Marko Žorž. Zajedno na moru, u masliniku ali i na 10. Festivalu u Zagrebu gdje su za ulje dobili i medalju, jer, kaže Krsto, imali su jako dobru godinu. Klima im je išla na ruku, pa je rezultiralo dobrim urodom, čak oko 3 i pol tone. Naravno, zadovoljni su jer i s prodajom na kućnom pragu nema problema, mogli bi čak i širiti masline, ali njima je ribarstvo ipak glavni posao.
– Volim na ribe hoditi, ali i masline gojiti, kako mi u Kali, kažemo – smije se Krsto Ivoš.
– U ribarstvu, i to svi, sada imamo veliki problem s tunama, koje su se silno razmnožile i koje nam rade nenormalne probleme u izlovu plave ribe. Naime, još od 2006. one su štićena vrsta u Jadranu, izlov je ograničen, postoji godišnja kvota i mogu se loviti samo mjesec dana i to u svibnju, a ostatak godine vježbaju plivanje i lov na srdele i inćune, kojima se hrane. Došle su nam praktički u vale, a tako zaštićene lijepo su izrasle, evo se sada love komadi od preko 300 kilograma. Tuna nikad prije nije dolazila pod feral, sada su naučile, tu se skuplja njihova hrana. I sad se, za vrijeme ribanja, pod svakim od 120 autoriziranih plivaričara u Hrvatskoj, zna skupiti po 30-40 tuna. I naravno, straše ribu i zato su nam drastično pali izlovi. Zato apeliramo na Vladu da nam pomogne. Moje je mišljenje, a ja inače ne volim nikome soliti pamet, dakle, trebalo bi dozvoliti ribolov na tune, godinu, dvi, ko nekada, kad su bili manji brodi i manji ribolovni napori, da se tuna lovi tijekom cijele godine. Ma treba nam pomoć, ako je nikada do sada nismo trebali, sada nam je silno potrebna! Silno! – kaže Krsto Ivoš.
Sarajlije s Brača
– Naša je maslinarska priča, onako malo izvan kanona – počinje svoju storiju mlađi čovjek, dok sjedimo pod natpisom Tolive, Brač, dok za to vrijeme o posjetiteljima brine drugi mladi čovjek. Po govoru, naglasku, nikako nije Bračanin, bit će prije Bosanac.
– Pa oba smo rođeni Sarajlije, on je Rudolf, moj bliski rođak, ja sam Martin Tolj i stjecajem okolnosti i svakojakih ponuda u životu, ja sam sada već deset godina na Braču, u Milni, tamo sam našao i ženu, a imamo već i dvoje djece. S rođakom sam se našao u Nizozemskoj, a spojile su nas masline. Naime, ja sam o maslinama i maslinarstvu sve učio na Braču, kad je rođak Rudolf vidio masline i on ih je zavolio, a šta ćemo!? Krenuli pomalo u posao i prije dvije godine brendirali ulje koje se zove Tolive. Punimo male bočice od 0,10 i 0,25 l i izvozimo ih u Nizozemsku. Krenuli mi tako iz ljubavi prema maslinama, kao neki hobi, a evo sada je već tu i maslinik s 450 maslina. A onda kupili još 100 i eto ih 550, no nema problema s plasmanom. Ljudi su u Nizozemskoj prepoznali kvalitetu i cijene nas, pa traže sve više i više ulja. Posebice jer je Rudolf profesor u Den Boshu i predaje kuharima, ugostiteljima, ali i djeci u školama, kako da konzumiraju maslinovo ulje na razne načine. Od ribe i mesa do egzotičnih jela, da nije sve uvijek u standardnim jelima. Pa i mi ovdje u Zagrebu radimo kombinacije s mangom, kozjim sirevima. I tako napredujemo sve više i više, u svakom pogledu ali se i stalno educiramo. Za mene nema veće škole maslinarstva od druženja sa starijim ljudima na Braču, koji su živa knjiga prepuna znanja, savjeta i smjerokaza kako i što treba činiti u maslinama. Od onih starih načina, a na Braču još podosta ljudi drži masline u moru gubeći pritom polifenole koji se u vodi brzo otapaju, do novih načina i tehnologija. Prilagodio sam se ovim novim trendovima, ponajprije zelenom. Ulju zelenom, pikantnom. I to na Braču, na kojem je više od milijun stabala. Moja djeca, obitelj, mi uvijek pričamo o njima. Nije bitno koje je vrijeme, ili rezidbe, ili berbe, pa i onda kada ih samo pogledom milujemo. Ali i onda kad turisti kupuju ulje, uvijek su one tu, pa čak i onda kad se rabe za loženje. One su konstanta u našem življenju, Pa i pisanju, jer evo i moje pjesme “Mastrinka”, lani sam je napisao:
O maslino, zeleno si zlato
e mastrinko, divlja li si,
naša li si, ljuta li si.
Plod i stablo, lipi su ti.
O mastrinko sveto drvo,
Tvojim uljem, ponosni smo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....