GALIŽANANećete vjerovati što sve s kominom radi poznata uljara Baioco! Imaju sjajne ideje, izvrsno ih provode, ipak treba im pomoć...

Da se i drugi trude kao Andrej Đurić problem komine u ovoj državi ne bi bio ovakav! Da se još netko s vrha ovoliko zainteresirao, kao ovaj vlasnik poznate uljare Baioco u Galižani u južnoj Istri, sigurno bi stvari bile drugačije. Ovako je kako je: berba je počela, nova maslinova ulja mirišu po uljarama i kućama, a uljare i ove godine mori isti veliki problem – gdje s kominom, kako je zbrinuti. Država je rekla da s njom ne smiju na zemlju, ali nije ponudila rješenje gdje je smiju odložiti. Ni država to ne zna! Ponudila je samo kazne ako je iskrcaju na parcele, jer na tom mjestu, na toj zemlji poslije godinama ništa ne raste.

Maslinar i uljar Andrej Đurić krenuo je sam rješavati svoj problem s kominom. Dobrim dijelom i uspijeva, bolje nego itko drugi. Prvi je u Istri, a vjerojatno i u Hrvatskoj krenuo odvajati koštice od komine, dakle izvlačiti ih nakon prerade. Od njih radi izvrsno gorivo.

Tog poslijepodneva, koji dan prije početka prerade, dok je još vladao mir u njegovoj uljari u Galižani nadomak Vodnjanu stigli smo na ćakulu s Andrejem. Pred uljarom velike, ogromne vreće pune samljevenih koštica od masline.

Uljara Baioco na ovom mjestu radi od 1998. godine. U njoj masline prerađuju brojni poznati istarski maslinari. Na pitanje o kapacitetu uljare Andrej veli:

– U roku od 45 radnih dana sameljemo više od 1500 tona maslina. Postrojenje u uljari je Officine Meccaniche Toscane, Firenca. Zahvaljujući njima sam prošao pola svijeta jer sam bio njihov zastupnik, distributer i mehaničar, znao sam raditi sa strojevima. Bio sam tako u Americi, Čileu, Australiji… Svake godine bi me poslali negdje na montažu, s tim da ljude naučim kako se radi s tim strojevima. To sam radio četiri godine za redom, dok se nisam razbolio. Više nisam ni distributer ni zastupnik nego sam uljar, mlinar za masline.

Najbolja uljara

Đurići imaju i svoj brend ulja i svoje masline. Brend je Baioco, i za svoje ulje su dobili i svjetske nagrade.

– Svake godine unaprjeđujemo proizvodnju, evo ove godine smo montirali sistem hlađenja. Prošle godine smo dobili od stručnjaka na natjecanjima mišljenje da nam je ulje kao malo zagrijano. Nije ono zagrijano nego su kad počnemo brati masline temperature visoke i u preradu maslina dođe topla. Sad smo napravili sistem hlađenja tako da ih ledenom vodom šokiramo prije nego što uđu u preradu, i time smo riješili problem.

Baioco godišnje proizvede oko 8 tona svog ulja. Đurići obrađuju oko tisuću maslina, od čega 600 svojih i 400 u najmu. Andrej veli da se malo natječu u Hrvatskoj, a posebno ih je iznenadila nagrada koja im je stigla s lanjskog natjecanja Dani masline u Zagrebu.

– Dobili smo nagradu kao najbolja uljara. Puno naših klijenata je dalo na natjecanje ulje koje je kod nas prerađeno, i ta su ulja izvrsno ocijenjena, na kraju je ovdje u uljaru došlo priznanje da smo mi najbolja uljara. Bilo nam je jako drago.

Kod tolike prerade puno je i ostataka, puno komine, što sve ostaje u uljari kao vaš problem…

– Evo kako to ide. Ako vi meni donesete sto kila maslina ja imam sto kila otpada, komine. Zašto? Jer izvukli smo recimo 10 posto ulja iz toga i ostalo je 90 posto komine, ali mi u proizvodnji dodajemo i 10 posto vode. Koliko smo oduzeli, toliko smo dodali. Dakle na sto kila maslina ostaje sto kila smeća koje mi dandanas bacamo po našim parcelama, ali za državu to je ilegalno. Kad je komina u dvorištu, dakle u krugu uljare, to se smatra kao nusproizvod, čim iziđe van iz dvorišta uljare to postaje opasan otpad. E sad, mi pokušavamo to nekako riješiti pa smo počeli vaditi vani košticu. Dakle od tih sto posto mi izvadimo iz toga 7 do 10 posto koštice, ovisno o godini. Ja sam koštice počeo vaditi van iz komine prvo radi sebe. Počeo sam s ovim 2010. i u Istri sam prvi. Kupio sam stroj koji odvaja koštice od mesa masline nakon cijeđenja ulja. Potom se suha koštica smrvi i pohranjuje u ove vreće. Koštica je tada spremna za korištenje kao energent. S tom košticom se ja doma grijem, grijem cijelu kuću, grijem cijelu uljaru kad je potrebno.

Je li to šire zaživjelo?

– Neki su ih stavljali u peći za pelet, ali te peći za pelet treba preinačiti jer koštica je rasuti teret, to nije pelet. I onda sam ljudima kupio peći, pet peći sam kupio, montirao sam im i oni sada troše za grijanje košticu masline. I umjesto da plate deset centi, košticu plate 20 centi dok ne isplate peći, a onda ću cijenu koštica vratiti na onu koja vrijedi za svih. Da je država imalo zainteresirana moglo bi se škole, vrtiće, domove grijati na košticu masline. Jer materijala ima. Sad ga ima dovoljno za sve, jer ne vadim košticu iz komine sad samo ja. Ako vide da se to može prodati i druge uljare će to montirati, samo se treba dogovoriti i reći: vadi košticu van iz komine i mi ćemo tebi to uzeti. Pa taman da im je poklonim, eto opet smo riješili jedan dio otpada. Koji je čist. Evo ja sad tu imam spremne dvije tone koštica koje idu za Gorski kotar. Iako joj je tvornica peleta blizu, gospođa se hoće grijati na maslininu košticu.

Zašto? Koštice bolje griju od peleta?

– Ne grije koštica bolje nego je čista, a pelet ima svašta unutra. Kad izgorim tri tone koštica ja ne moram čistit peći, pepela od te tri tone ima toliko da stane u kantu od Jupola.

Koliko dugo koštice upotrebljavate za grijanje?

– Ja se s tim grijem od 2010. godine. A ljudima sam kupio te peći prije 4 godine. Počeli su i drugi na Vodnjanštini vaditi koštice iz komine, vadimo ja, Chiavallon, Marijanović. Ako sam ja prošle godine izvadio 120 tona, oni su otprilike isto toliko izvadili, to je oko 400 tona koštica od masline…

… koje još uvijek traže kupca?

– Ali zapravo nije ni problem naći kupca, ja to sutra mogu prodati u Italiji, ali njega više košta prijevoz, nego što ga košta materijal, i onda on to neće doći uzeti. A prije 10 godina su oni meni dolazili tražiti košticu, htjeli su uzeti koliko god imam. Sad ih muči cijena prijevoza.

Zašto ih prije nije mučila cijena prijevoza?

– Zato što tad nisu imali košticu, imali su je malo, a sad je i oni imaju, i oni su je počeli vaditi. Potencijali su takvi da bi se košticom mogli grijati naši vrtići, škole… Kad je Putin digao plin, mi smo prodali košticu u 10 dana.

Cijena?

– Ja sam spustio cijene na minimum. Zašto? To je nusproizvod, po bilo kojoj cijeni da ga prodam, ja ću zaraditi jer nije problem izvadit košticu, to radi stroj ne radim ja. Mi gledamo samo big bag vreću, je li puna ili je prazna i to je to.

Novi planovi

Kad izvučete košticu ostane vam komina. Što dalje?

– Tako je, ostane mi meso ploda i voda. Imate dekantere koji rade na tri faze. Što to znači? Odvaja ulje, vodu i kominu, znači komina izlazi vani suha. Jedna prednost je da imate manji volumen, makli ste joj vodu, a druga je što je komina suha. Znači nema vode i kad je bacite na njivu ona ostane onako kao što ste je iskrcali i pomalo se razgrađuje. Dok dekanteri na dvije faze odvajaju ulje s jedne, a kominu i vodu zajedno s druge strane. I tu je problem jer je voda od masline jako teška i tamo gdje vi to bacite ne raste ništa pet godina. To je strašno i to su problemi. Ja sam našao već sistem kako to riješiti. Druge godine ćemo tu investirati još 50 tisuća eura.

Što ćete napraviti?

– Kad se završi proizvodnja ulja i kad se izvade koštice, ta komina će ići u još jedan stroj koji će je osušiti, odvojiti vodu od mesa ploda i onda se može lakše i kompostirati i skladištiti.

Što ćete s vodom?

– Vidjet ćemo, ali i ta voda se može upotrijebiti, u toj vodi imate fenola i drugih korisnih tvari. Rješenja postoje, može se od komine gnojivo napraviti, možemo brašno napraviti od toga, ja sam u pizzeriji u Trstu jeo pizzu s brašnom od maslina. Možemo stočnu hranu napraviti i još svašta. Ali problem je ustvari drugi. Država mora shvatiti da su to u kratkom vremenu velike količine. Mi u 45 dana na području grada Vodnjana imamo više od 6 tisuća tona otpada koje treba deponirati na neko mjesto. Znači tu vam treba veliki teren gdje se to može zbrinuti na adekvatan način. I tu nam treba pomoć.