Ponekad se kod pripreme nekog jela dogodi da unatoč tome što sve napravimo kako treba kad konačno kušamo rezultat svog truda... nešto nedostaje. Takvom su ishodu, nažalost, osobito sklona jela poput punjenih paprika ili, da ostanemo u sezoni, sarmi.
Kupimo dobar kiseli kupus, pažljivo zamotamo svaku sarmu, ušuškamo je u lonac s njenim prijateljicama, još malo rezanog kupusa i štogod suhog mesa pa sve to polako i pažljivo kuhamo - a onda, kad je sarma napokon u tanjuru, shvatimo da joj je nadjev nekako bljedunjav.
Eh, da smo ga barem kušali prije nego je završio omotan listovima kupusa. Ali nismo. To je ujedno jedna od najčešćih pogrešaka koja, čak i ako (skoro) sve ostalo odradimo savršeno, nepovratno utječe na kvalitetu jela.
No sad će netko reći "Pa ne smije se jesti sirovo meso, kako ćemo kušati nadjev?". I u pravu su (neka ovo prime na znanje i oni koji ga ipak imaju običaj okusiti), ali samo djelomično.
Kušati sirovo mljeveno meso loša je ideja, jer, za razliku od, recimo, pažljivo napravljenog tartar bifteka, carpaccia i blago pečenog bifteka, sirovo mljeveno meso može sadržavati bakterije opasne za zdravlje. Pored toga, okus mu nije jednak onome kakav će poprimiti nakon kuhanja. Zbog toga profesionalci koriste jednostavan trik.
Nakon u nadjev stave sve što žele staviti, odvoje žličicu smjese, oblikuju malu pljeskavicu i na brzinu je ispeku na tavi. Tek tada je kušaju pa po potrebi dodaju još soli i drugih začina. To je najbolji način za izbjeći razočaranje u vidu bezukusne sarme, ali je također spas i za one koji ju imaju tendenciju presoliti: najbolje je krenuti s manje začina, zatim kušati, pa postupno, po potrebi, dodati još.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....