Palenta sto puta bolja od obične, savršena je uz točeve: evo što joj treba dodati da postane puno zdravija i ukusnija

Palenta je jednostavno jelo, ali postoje male tajne koje mogu učiniti razliku u okusu i teksturi. Premda bi se moglo pomisliti da nas hrani od pamtivijeka, u današnjem ju obliku poznajemo tek od 16. stoljeća, kad su Europljani očeli uzgajati kukuruz. Zapravo je taj datum vjerojatno još svježiji, jer se kukuruz u početku uzgajao za ukras, a potom koristio kao stočna hrana.

Dok se kukuruz nije uvriježio na trpezama, palenta se spremala od različitih žitarica poput pšenice, raži i ječma, a postoje zapisi o manje-više sličnom jelu koje se pripremalo još u antičko doba i to ne samo od žitarica nego i od grubo usitnjenih mahunarki poput boba te od heljde, a ta se pseudožitarica u Italiji i dandanas dodaje kukuruzu za posebnu vrsta palente koja se zove polenta taragna.

To tradicionalno jelo sa sjevera Italije zahvaljujući tom dodatku ima specifičan, pomalo orašast okus s laganim gorkastim notama tipičnima za heljdu i osobitu teksturu koja je gušća i kremastija nego u obične palente, no za to nije zaslužna heljda nego sir koji se dodaje na samom kraju pripreme. Heljda, pak, nije zaslužna samo za okus, nego jelu podiže i hranjivu vrijednost.

Heljda je bogata vlaknima, bjelančevinama, željezom, magnezijem, fosforom i vitaminima B skupine, a ne sadrži gluten pa je izvrsna za osobe koje pate od celijakije ili intolerancije na gluten. Ono što sadrži i to obilato su flavonoidi s moćnim antioksidativnim svojstvima koji mogu pomoći u jačanju krvnih žila i poboljšanju cirkulacije.

Polenta taragna se priprema od kombinacije kukuruzne krupice i grubo mljevenog heljdinog brašna. Omjer može varirati, ali najčešće je 3:1 u korist kukuruza. Jelu se također dodaju maslac i sir, obično grana padano za bolju aromu ili fontina ako se želi postići kremastija tekstura.

Kao i obična polenta, polenta taragna se kuha na laganoj vatri, uz stalno miješanje, dok ne postane gusta i kremasta. Nakon što je kuhana, polenta taragna često se služi uz pečena jela od mesa, poput divljači ili govedine. Također može biti glavno jelo, osobito u hladnijim mjesecima jer je vrlo zasitna i hranjiva. U nekim ju je krajevima običaj, nakon što se skuha, narezati na kriške pa ispeći ili ispržiti.